Osebujno je svojstvo Churchilla, da u svoje govore miješa pretjerani optimizam, dapače i pusto maštanje s najtamnijim pesimizmom, postavljajući te elemente govora često jedne kraj drugih ili održavši u kratkom razmaku čas govor ovakvog, čas onakvog smisla. U tu pogrješku zapao je Churchill primjerice i tokom prošlog mjeseca. Najprije je govorio u Newcastleu radnicima i građanima, kojima je ocrtao vrlo ozbiljnu i tužnu sliku položaja Engleske. Pri tom je izjavio: »Ne mogu vam točno reći, što mora Engleska učiniti da dobije ovaj rat. Nikad vam nisam obećao drugo do najtežih uvjeta, razočaranja i zabluda«. To naravno nije zvučilo naročito optimistički. Tri dana kasnije održao je Churchill na godišnjem banketu prilikom uvođenja u dužnost vrhovnog načelnika Citya drugi govor. Banket je održan radi razaranja »Guildhalla« od njemačkih bombi u londonskom »Mansion Houseu«. Slušatelji su mu bili najviši engleski društveni krugovi te diplomatski zbor, od kojih je vjerovatno očekivao više iluzija, nego kod trijeznog radničkog pučanstva Newcastlea. Bio je vanredno rječit, izjavivši, da je englesko zrakoplovstvo po jačini doraslo njemačkom, zaprijetio je Japanu odašiljanjem jake eskadre ratne mornarice u Indijski i Tihi Ocean, uvjeravajući svoje slušatelje, da ne će nikada sklopiti mira s nacional-socijalističkom Njemačkom. Izgleda međutim, da ga ipak kadkad obuzimaju zle slutnje. Tako se moraju tumačiti njegove riječi, jer je u daljnjem toku potonjeg govora rekao: »Da se na časak vratimo na razliku između sadašnjeg položaja i onoga prije godinu dana. Htio bih vas podsjetiti, da u stanovito doba prošle godine nismo znali, kome bi se obratiti da nabavimo makar i jedan dolar. Najstrožijim mjerama uspjelo nam je skucati 500 milijuna dolara i poslati ih u Ameriku. Morali smo međutim predvidjeti kraj naših novčarskih pomoćnih sredstava. Sve što smo onda mogli učiniti, bilo je upućivanje narudžbi Sjedinjenim Državama, a da nismo vidjeli drugog izlaza, jer nas je jedino držala nada, da će se ipak nešto dogoditi. Onda je došla velebna politika američkog predsjednika, koji je svom parlamentu predložio zakon o iznajmljivanju i posuđivanju. U dva velika obroka stavljeno je stvari slobode na raspolaganje tri milijarde funti šterlinga, a da uopće, što je jedinstven slučaj, nije otvorena nikakva navjera. Međutim ne smijemo smatrati, da je novac odlučna misao u srcima američke demokracije. Zakon o iznajmljivanju i posuđivanju moramo bez sumnje nazvati djelom lišenim svake pohlepe za dobitkom, koje je jedinstveno u analima svjetske povijesti«. ROOSEVELT LJEŠINARSKI PLJAČKA VELIKU BRITANIJU Churchill je dakle jasno i glasno izrekao: Engleska je već prošle godine bankrotirala, i to do kraja. Britanska dolarska potraživanja u USA bila su iscrpljena. Početkom rata imala je Engleska u Americi vrijednote od 4.48 milijardi dolara, od kojih su dvije milijarde bile uložene u zlato, 950 milijuna u vrijednosne papire, a 900 milijuna u razne investicije. Najprije se rastalilo zlato, ali ne samo one dvije milijarde, nego daljnjih 4.5 do 5 milijardi, koje su za vrijeme rata iz Britanskog imperija prevežene u New-York. Putem zlata pošli su i vrijednosni papiri. U Londonu su sve više sakupljali američke vrijednosne papire, koji su upotrebljeni za namirenje američkih računa. Onda su odstupljene dragodjene investicije, kao kod »American Viscose Corp«. »American Tabacco Corp.«, »Great Northern« — željeznice, zatim druge željeznice, osiguravajuća društva, munjare. Konačno su prodavane kuće, zemljišta, patenti, a u Južnoj Americi odstupljena su vlasništva raznih gospodarskih poduzeća. 1. rujna o. g. bilo je još vrijednota u visini od 1.5 milijarde dolara. Od tih dospijeva već 1.035 milijardi do 1. ožujka 1942. za plaćanje raznih dobava. Daljnjih 430 milijuna dospijeva za plaćanje o iznajmljivanju i posuđivanju, a koji će se izvršiti tek iduće godine. Tako je taj kapital potrošen. Churchill je imao potpuno pravo, kad je u svom govoru rekao: »Predviđamo iscrpljenje naših novčarskih pomoćnih sredstava«. Time je Engleska, nekadašnji svjetski bankar, postala svjetskim prosjakom. Churchillu nije preostalo drugo, da nekako održi Englesku, morao je Sjedinjenim Državama prodati britanske posjede i uporišta. Novac i zlato Amerikanci nisu htjeli više primati, jer su kod sebe sakupili već skoro čitavu zalihu zlata svijeta. Na taj si je način Roosevelt najprije osigurao uporišta od Guayane do New Foundlanda. Onda je slijedila engleska rasprodaja Južne i Srednje Amerike, prodaja rudnika bakra u Chileu, željeznica u Argentini i Boliviji, izvora petroleja u Venezueli. A sada Washington već polaže svoju ruku na plinare i munjare na samom britanskom otočju. Amerika još doduše pregovara s Churchillom o odstupanja uporišta u Africi i istočnoj Aziji, o nadzoru tržišta sirovina, o ukidanju engleskog monopola kositra i gume, te o ukidanju povlaštenih carina za članice Britanskog imperija. Ne će dugo potrajati i Churchill će morati Rooseveltu učiniti ne samo ove ustupke, nego će i trgovačko brodarstvo Velike Britanije morati staviti pod nadzor USA. Rooseveltov namjestnik u Londonu kovao je doduše u zvijezde »nesebičnost« svog gospodara u Bijeloj Kući, jer nije više tražio novaca, ali je Churchill sramežljivo ipak prešutio, da je Roosevelt počeo lješinarski pljačkati Veliku Britaniju još za njenog života. To je i mogao prešutjeti, jer otmjeno društvo, pred kojim je govorio, već je davno upućeno, da Engleska od prošle godine živi samo milošću Židova oko Roosevelta. To naravno nije mogao priznati radnicima i građanima Newcastla, jer bi se inače možda proveo kao njegov ministarski kolega lord Beaverbrook u Lancashireu, koji je doživio juriš radnika na svoju govornicu i koga su skoro izbacili iz dvorane.