Dosadašnja anglo-američka politika zaokruživanja Japana osnivala se na pretpostavci, da Tokio nije u stanju zaratiti na Pacifiku, pošto je jako zaokupljen kineskim ratom, koji traje već četiri godine. Zbog toga su računali, da Japan ne će moći izdržati pritiska, koji bi istodobno došao iz Sjedinjenih Država, Singapoora, Čungkanga, Nizozemske Indije i možda i iz Sibirije. U Londonu i Washingtonu su se do sada uzaludno nadali, da će se Japan uslijed ovih prijetnja sa sviju strana možda odreći svog opravdanog zahtjeva na vodstvo u velikoazijskom prostoru. Međutim su se anglo-saski plutokrati ljuto prevarili u svojim računima. Kao Njemačka i Italija u Europi, tako se i veliki japanski narod na Dalekom Istoku bori za svoj opravdani životni prostor, kao najnapredniji narod toga prostora sa stanovništvom od skoro 100 milijuna! To je bio i smisao zaključenja Trojnog Pakta, Japan je dosta dugo podnašao ova izazivanja. Još u posljednje vrijeme otpuštao je u Washington izvanrednog poklisara Kuruzua, koji se je zajedno s redovnim japanskim poklisarom Nomurom trudio, da spriječi najgore. Međutim su dugotrajni pregovori između japanskih poklisara i Roosevelta te njegovog ministra vanjskih poslova dokazali, da Sjedinjenim Državama nije stalo do mira u Tihom Oceanu i na Dalekom Istoku. Prema tome je pred cijelim svijetom jasno dokazano, tko je htio mirno uređenje sporova, a tko se je tome pod svaku cijenu protivio! Ma da se Sovjetski Savez nalazi u beznadnom položaju, ipak je Moskva, odnosno bolje rečeno vlada u Kujbiševu (Samari), kovala zajedno sa Čungkingom ratničke osnove, koje su dapače išle za tim, da bi Čungking ponovno osvajao Mandžukuo, a za uzvrat ponudio je Čangkajšek boljševicima široko utjecajno područje u Sjevernoj Kini, a Englezima i Amerikancima isto tako najšire koncesije. Uopće je Staljin u posljednje vrijeme uoči opasnosti, da izgubi najveći dio Europske Rusije, počeo voditi aktivniju azijsku politiku u nadi, da će se poslije sloma u Europi ipak održati u Sibiriji. Američki nacrti postići uporišta u Sjevernom Pacifiku preko Aleuta do istočne Sibirske obale, težili su za nadzorom nad ovim važnim putem. Sve su to htjeli povezati s jako povećanim u posljednje vrijeme uporištima na Filipinima, dok su britanska uporišta Singapoore, Hongkong i Port Dardin u Sjevernoj Australiji uslijed američkog pojačanja dobila još veći značaj. SJEDINJENE DRŽAVE NISU DOVOLJNO SPREMNE ZA RAT Sjedinjene Države vodile su do sada zajedno s Britanskim imperijem, Kinom i Nizozemskom Indijom, takozvanim ABCD državama, nemilosrdni gospodarski rat protiv Japana. U tom gospodarskom bojkotu onemogućen je skoro sav japanski izvoz i uvoz u te zemlje. To se možda nije ticalo samo robe, važne za ratno gospodarstvo, već i velikog japanskog izvoza riba. Ovaj gospodarski rat teško je pogađao Japan, koji si je morao naći oduška. Na sreću je Japansko upravljano gospodarstvo prebrodilo već prve poteškoće i osposobilo carstvo protiv svih ovakovih neprijateljskih mjera. Zbog toga uzaludno računa anglosaska plutokracija s gospodarskim i rizničarskim poteškoćama Japana, koji će si i pored toga osigurati svoj opravdani životni prostor na Dalekom Istoku. U vojničkom pogledu treba ustanoviti, da su Sjedinjene Države kao i Velika Britanija u japanskom prostoru sasvim strane sile. Od Havajskih otoka udaljen je Japan još 3400 morskih milja. Američke pomorske operacije velikog stila ne mogu se voditi iz ovog dalekog uporišta. Američka mornarica može nešto poduzeti tek sa Filipina ili iz Singapoora, ali za opskrbu ovih uporišta potrebna je ogromna tonaža. Mala uporišta u Pacifiku mogla bi služiti tek u skromnijem opsegu, a za zračni rat uopće nisu od veće važnosti. Konačno boluje ratna mornarica SAD na tome, da se njeno jačanje modernim jedinicama nalazi tek u razvitku i da predbježno još nema na pr. modernih razarača. Pošto istovremeno američke lake pomorske sile moraju vršiti stražarske službe daleko u europske, a može biti i u afričke vode, ova je okolnost vrlo značajna. Nadalje prouzrokuje velike poteškoće i pitanje mornara, pošto je Amerika već i u prijašnje vrijeme oskudijevala na valjanom brodskom osoblju, koje je jedva brojčano pokrivala. Ostajee dakle otvoreno pitanje, u koliko je američka mornarica spremna za ozbiljni udar. U brojkama tonaže ovakova se pitanja ne mogu dovoljno izraziti. A što se tiče velikih osnova novogradnja, sve je zavisno o terminima, da li će biti u pravo vrijeme moguća njihova provedba. Uz to je američka mornarica razdijeljena na dva dijela, a i Atlantik se ne može ostaviti bez obrane. Svakako se ima računati s djelomičnom uporabom američke mornarice na Pacifiku, jer je dobar dio njene mornarice zabavljen na Atlantiku. Time se ali znatno pomiče odnos snaga u korist Japana. Zato ostajo otvoreno pitanje, da li će Amerika zajedno s britanskom pomoći navaliti bez najtežeg rizika na dalekosežni dobro izgrađeni i međusobno dobro povezani obrambeni sustav japanskog pomorskog prostora. Američki zrakoplovni veleobrt jako je opterećen dopremama za Englesku, a u posljednje vrijeme i za Sovjetski Savez, tako da je vlastito opskrbljivanje američke vojske znatno popustilo. Sami se američki stručnjaci dosta pesimistički izražavaju o udarnoj snazi američkog zračnog oružja. Još gora je kritika o opremi kopnene vojske, koja uopće nije spremna za rat. Zato se s velikom zabrinutošću promatra pozivanje vojnički neizvježbanih i manjkavo naoružanih godišta AMERIKA VIŠE NE MOŽE POMOĆI ENGLEZIMA I BOLJŠEVICIMA Rooseveltova politika zaplela je SAD u velike obveze na sve strane, a osobito prema Velikoj Britaniji i Sovjetskom Savezu. Ratom s Japanom postavljene su samo Sjedinjene Države u vrlo težak položaj, jer će im biti teško, da se samo obrane pred snažnim japanskim napadajima, a kamo li da pomognu svoje plutokratsko-boljševičke saveznike. Prema tome je jasno, da Amerika ne će biti u stanju dobavljati Velikoj Britaniji i Sovjetskom Savezu ratni materijal za kojega tako teško čekaju. ... širi doduše u svijetu fantastične brojke o svom ratnom veleobrtu, međutim to su u glavnom nacrti, koje treba tek dugogodišnjim radom provesti. Japan je odgovorio na američka izazivanja u trenutku, koda se Washington tome nije nadao i kad mu je to došlo u vrlo nezgodan čas. Rat na Dalekom Istoku postavlja isto tako pred najteže zadaće tamošnju britansku oružanu snagu, koja će jedva moći izdržati silnu japansku navalu. Poznato je, da Velika Britanija upotrebljava najvećim dijelom oružane snage dominiona u Pacifiku u Sjevernoj Africi, i da ih je namjeravala upotrebiti i za novu zamišljenu frontu na Bliskom Istoku. Te oružane snage upotrebljene su u takvom opsegu. koji je znatno oslabio njihovu cjelokupnu snagu. Velika Britanija došla je i na Dalekom Istoku u vrlo težak položaj. Rat između Japana i anglosaskih sila imat će najtežih posljedica i za sva dosadašnja ratišta. Najviše će biti pogođena sama Velika Britanija, koja je polagala sve nade u američku pomoć. Manjkavi američki veleobrt naoružanja morat će od sada u prvom redu raditi za vlastite potrebe. Pa čak ni toj zadaći nije potpuno dorastao. Kakva ogromna tonaža će biti potrebna za opskrbu američkih operacija, kad će brodovi morati prevaliti čitav Tihi Ocean! Sve će se to morati osjećati i na Atlantiku, za koji će biti na raspolaganje mnogo manje tonaže. Ovim ratom dolazi u pitanje opskrba Velike Britanije, koja je prepuštena svojoj sudbini. Britanske sile istočno od Suezkog Kanala nemaju sada više samo razmjerno mali front u Cirenaiki i prema tome može se očekivati, da će morati popuštati i britanski pritisak na egipatskoj granici. Sovjeti, koji su na Kavkazu toliko očekivali od englesko-američke pomoći, ostat će i tu osamljeni i propušteni sami sebi. Amerika će moći jedva sama sebi da pomaže, a njeni plutokratsko-boljševički saveznici ne će moći više računati na njenu pomoć! To je prva i najteža posljedica japansko-anglosaskog rata.