Premda se još sada usred rata ne može mnogo reći o budućoj sudbini zaposjednutih istočnih područja, ipak je sigurno, da je imenovanjem Alfreda Rosenberga ministrom osvojenih područja na Istoku započeo nov povjesni razvoj, koji se tiče čitave Europe. Nije samo Hitler jasno izrazio misao, da će propast boljševizma biti za Europu spas, te da će plodnost zemlje, nad kojom vlada taj neprijatelj čovječanstva, koristiti čitavom kontinentu, Alfred Rosenberg je i sam, već davno prije sadašnjeg rata, u listopadu 1936., na jednom primanju nacional-socijalističke stranke pred predstavnicima inozemne diplomacije i novinstva, razvio svoje misli o odnosu Europe prema Sovjetskom Savezu, i danas je vrlo zanimljivo potsjećati na njegove tadašnje izjave. Rosenberg je tada izjavio: »Znamo, da Njemačka ne živi sama na svijetu, da imamo susjede, s kojima stojimo i s kojima ćemo i nadalje stajati u gospodarskim i uljudbenim vezama«. To je bila trijezna konstatacija, pristajanje uz europsku koncepciju, uz uljudbene vrijednote, koje je stvorila, i uz ljude, kojima naš kontinent zahvaljuje svoj značaj. Na suprot uništavajućem ratu, koji je boljševizam tada pripremao na svojoj zapadnoj granici, upućivao je Rosenberg na »gradove, kaštele i crkve našeg u časti ostarjelog kontinenta«, na Sainte-Chapelle, na firentinske palače, na kraljevske grobnice u Švedskoj, na krakovske dvore. »Znademo« — rekao je tada Rosenberg — »da su to sve djela svih nas«. Osjećaj povezanosti s ljudima, koji stanuju preko granica, suosjećaj za sudbinu onoga, što je njima kao uljudbenim narodima sveto, i što im je kao zajednička opasnost prijetila, nije mogao biti iskrenije i jasnije izražen. Od onda je prošlo pet godina. Danas više nije nikakva tajna što je Moskva namjeravala. Providnost je odredila, da čelični kotači sovjetskih oklopljenih kola ne unište europsku uljudbu. Providnost je međutim vjerojatno odredila i to, da boljševizam mora svoju samrtnu borbu protiv Europe voditi kao saveznik onih država, koje su se već tada sa sum.njičenjem punim mržnje suprotstavili miroljubivom uređenju novog poretka na europskom kontinentu. Engleskoj nije bilo stalo do blagostanja Europe, i kolikogod su njene političke namjere bile odvratne namjerama Sovjetskog Saveza, a to su još i danas, ona je ipak cijeli kontinent žrtvovala boljševičkom kaosu, samo da ne bi doživjela, da taj kontinent dođe do svog blagostanja po vlastitoj volji. Ta europska volja međutim dobila je u Njemačkoj odvjetnika, a u njemačkoj oružanoj snazi branitelja, protiv kojih su nemoćni kako londonska diplomacija, tako i Roosevelt i njegovi new-yorški židovi, a dapače i sav uzaludni sovjetski otpor. Stalno se pojavljuje isti imperativ povjesnog razvoja, koji je došao opet do izražaja i u novijoj povijesti Europe nakon svjetskog rata: pokušaj Hitlera, da narodima europskog kontinenta uštedi žrtve novog rata, a da se ne odriče temeljitih reformi, potrebnih za osiguranje njihove budućnosti, morao je doživjeti neuspjeh, jer se i rođenje novog razdoblja može odigrati same uz bolne muke. Politički »tatarski ponor«, koji su moskovski vlastodršci iskopali između Europe i njihovog svijeta, morao je biti ponovno zatrpan. Naš kontinent je morao dobiti ono, što mu je potrebno za život, nakon što mu je urota pohlepnih međunarodnih kapitalista uskratila pristup izvorima sirovina, skladištima žitarica i pašnjacima stoke, koje si je Europa u jednom razdoblju pacifističke zaslijepljenosti uredila onkraj Oceana. Samo neiscrpljena zemlja slabo nastanjenog Istoka mogla je Europi ponovno osigurati onu gospodarsku nezavisnost, koja joj je potrebna za održanje njene političke samostalnosti. Svrha politike Velikog Njemačkog Reicha, bila je ta, da takav razvoj osigura miroljubivom suradnjom svih naroda, uključivši i Sovjetski Savez. Oporba Londona i njegovih vazala Pariza, Moskve, Bruxellesa i drugih središta međunarodnog kapitala pretvorila je Europu u golemo ratište, i ako je po želji Hitlera trebala postati miroljubivim gradilištem. Time je međutim promijenjen samo način i tempo preuređenja, a nisu ugroženi glavni ciljevi i potreba njihovog ostvarenja. U Europi se rodila i ostvarila misao jedne uljudbe, koja je u svoje središte postavila slobodnog, misaonog, stvaralačkog čovjeka. Ovaj je mali kontinent uvijek bio ugrožen u svojoj egzistenciji. Ali se uvijek našao i čovjek, koji ga je obranio. I premda je morao nastupiti protiv nepregledne nadmoći, bila je dovoljna njegova volja da ne podlegne, da spriječi svaki pokušaj, da narode Europe podjarmi tuđoj volji. Miltijad I Leonida, Katon i Scipion, Karlo Martel i princ Eugen svijetla su imena tisućgodlšnje ponosne prošlosti, u kojoj se Europa uspjela vojnički održati. Pod zaštitom ove nepobjedive volje nastala je tu uljudba, koja je dala cijelom svijetu biljeg, kojeg nikada ne će izgubiti. Ono što su Homer, Horacije, Dante i Michelangelo, Luther i Goethe dali svijetu, to su vječita djela, koja su za sva vremena Europu učinila središtem našeg planeta. Drski pokušaj ponižavanja našeg kontinenta, koji se uvijek obranio od barbarskih nasilja, a koji bi sada imao biti pretvoren u koloniju Mamona, ne će uspjeti ni jednom Rooseveltu. Ponovno osvajanje europskog Istoka bilo je možda drugačije zamišljeno, nego što se sada ostvarilo pritiskom kobnih činjenica. Međutim svitanje europske slobode ne može više zamračiti činjenica, da se na granicama našeg kontinenta još uvijek pojavljuju tmurni oblaci političke oluje. Korak po korak ostvaruje se ono, što je još prije jednog desetljeća izgledalo utopijom. A jedan od tih koraka je imenovanje Rosenberga ministrom Reicha za zaposjednuta istočna područja.