Kad je Mrs. Beecher Stowe, autorica »Čiča Tomine kolibe« primljena od Abrahama Lincolna pozdravio ju je znameniti predsjednik USA ovim riječima: »Vi ste dakle ona mlada ženica, koja je prouzročila veliki rat!«. Vrlo je lako moguće, da će povijest jednom zabilježiti sličnu izreku i za sadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Država. Pitanje roblja nije bilo doduše jedinim uzrokom četirigodišnjeg američkog građanskog rata, a još manje mu je bila uzrokom sentimentalna knjiga kćerke protestantskog pastora iz Conncticuta, ali je Lincoln svojom izrekom ipak imao pravo. Političke i gospodarske razmirice između sjevernih i južnih američkih saveznih država rješile bi se vjerojatno na miran način, da atmosfera nije tako beznadno bila zatrovana ovom knjigom, koja je na obim stranama toliko uzburkala strasti. Ova žena ne samo da nije imala pojma o zapletenim gospodarskim prilikama Unije, te o suprotnostima između sjevernih i južnih država, već iz vlastitog opažanja nije poznavala čak ni ono, što je na tako dirljiv način opisala. Nikad nije bila na američkom jugu, nikad nije vidjela plantažu pamuka, a kamo li da je bila očevidac onih muka i zlostavljanja crnačkih robova. Sve ovo bilo joj je poznato tek iz priča emigranata, — od odbjeglih Crnaca! Iz posve istog emigrantskog izvora crpio je i Roosevelt svoje predodžbe o novoj Njemačkoj. Nikad nije bio u zemlji, koju tako ogorčeno napada i čijeg vođu tako bezobzirno kleveće. Osim toga je Roosevelt svaki osobni dodir s predstavnicima nacional-socijalističke Njemačke ograničio na najmanju mjeru. Plutokratski silnik, koji danas vlada u Bijeloj Kući i njegovi židovski savjetnici i te kako nose odgovornost za veliki rat, koji danas trese cijeli svijet. Prije svega valja ustanoviti troje: Zapadne se sile u rujnu 1939. nikad ne bi usudile Njemačkoj navijestiti rat, da nisu posve pouzdano vjerovale u bezuvjetnu potporu Sjedinjenih Država. Roosevelt im je dao dovoljno obećanja, da u nju potpuno vjeruju. Bez nade, da će Roosevelt Ameriku ipak povesti u rat, došlo bi nakon sloma Francuske sigurno do njemačko-britanskog sporazuma. To, što se borba oko novog europskog poretka unatoč višegodišnjoj suzdržljivosti na njemačkoj strani ipak razvila u svjetski rat, jedina je i isključiva krivnja Rooseveltova! Koji su dakle uzroci ovakove politike, koja se protivi svakoj američkoj predaji, kao i svim probitcima Sjedinjenih Država? I kako je moguće, da je takva politika mogla biti vođena nasuprot jasno izraženoj želji američkog naroda? Time diramo u temeljna pitanja Amerike, koja su do sada tako kobno utjecala na ostali svijet. Ako je Roosevelt svijesno nazivan u samoj Americi malim čovjekom, kako je moguće, da je mogao doći na vlast, da je mogao prigrabiti sve veću vlast, i ako se ogriješio o američku predaju? Roosevelt je zaista malen obzirom na zadaću pred koju je postavljen i za čije rješenje nema nikakvih sposobnosti. — Baš u vezi s tom zadaćom, i s načinom kako je rješava, spoznajemo nesposobnost čovjeka, koji je prilikom nastupa službe proglasio novi poredak za Ameriku, da kasnije najavi stvaranje »zapadne polutke«. Da se Roosevelt ograničio na svoj prvotni cilj, da svojoj zemlji pomoću »New Deala« dade onaj društvovni poredak, koji joj je toliko potreban, ušao bi, bez sumnje, u povijest kao značajan američki predsjednik. Pošto, međutim, nije imao izdržljivosti, da nakon prvih razočaranja i neuspjeha ustraje kod svojih prvih odluka, pošto je, birajući put najslabijeg otpora, krenuo smjerom vanjske politike, i pošto ga je konačno njegova boležljiva slavohlepnost tjerala prema ciljevima, kojima nije dorastao, ući će sigurno u povijest kao palikuća svijeta, koji je sebi natovario najveću krivicu. Sudbina mu je dala u ruke skoro neograničenu vlast baš u času, kad su u igri bili upravo golemi probitci čitavog čovječanstva. Plutokratski diktator nije samo svojim »govorima uz ognjište« do skrajnosti pogoršao opće raspoloženje protiv mladih naroda Europe i Azije, nego je ujedno raspolagao i vlašću, — da izazove svjetski požar, za kojim je mnogogodišnjim huškanjem i težio. Sada, kad je kocka pala, pokazuju nam svu jasnoću oni čimbenici, koji su doveli do toga, da se ratni požar razbuktio i na zapadnoj polutki, a ti su: Roseveltova osoba. Nju označuju tri momenta: neopravdana želja da učini USA najmoćnijom državom svijeta, koja će njime i vladati; njegova neobuzdana osobna taština, koju raspiruje skoro boležljiva strast njegove žene za vladanjem; njegova posve osobna antipatija protiv Hitlera i sila nove Europe i Azije. Uzroci njegove djelatnosti: odvraćanjem pažnje s pitanja unutarnjo-političkih poteškoća, ulaženjem u pustolovine vanjsko-političke naravi. U samim Sjedinjenim Državama u rasulu je i gospodarska i društvovna politika predsjednikova. Zato posiže za sredstvima za postignuće svjetske prevlasti i zato je postao napadačem. Sile u njegovoj pozadini. Jedan je čimbenik od početka stajao iza Roosevelta i njegove politike: međunarodno židovstvo. On je njegove ciljeve i probitke učinio svojima, a njegova borba ide sada za tim, da te ciljeve i probitke nametne i američkom narodu. Jedno međutim već sada stoji: ovaj u usporedbi s genijem pravog velikog vođe mali predsjednik ući će u povijest kao veliki izdajica. Godinama je Roosevelt izazivao sile Trojnog sporazuma na najgrublji način, vodio je protiv njih rat bez navještaja rata, a time je razgolitio posve otvoreno čitavu svoju politiku »zapadne polutke« i prikazao je onakovom kakva je: kao smicalicu za izazivanje svjetskog rata, te da u nj unatoč najsvečanijih suprotnih obećanja uplete i svoj vlastiti narod. Pravednost je božja spora, ali dostižna. U slučaju Roosevelta bit će možda i brža. Sigurno je, da ćemo još mi, suvremenici, doživjeti dan, na koji će se ova velika izdaja zapadne uljudbe teško osvetiti izdajici i palikući svijeta.