U svom posljednjem velikom govoru podigao je ministar vanjskih poslova Reicha von Ribbentrop tešku optužbu protiv predsjednika USA rekavši: »Pokazuje nam se strašna činjenica, da predsjednika Roosevelta moramo označiti konačnim uzročnikom, a time i glavnim krivcem sadašnjeg rata«. Valjda nikad do sada nije koji vodeći državnik protiv poglavara druge države podigao tako tešku optužbu. Zanimljivo je dakle baviti se logično povezanim lancem dokaza za ovu tešku tvrdnju. Od trenutka, kad su Velika Britanija i Francuska navijestile rat Njemačkoj, može se jasno promatrati podupiranje protivnika Reicha od strane Roosevelta, koje raste od mjeseca do mjeseca. Već 8. rujna 1939. proglasio je »ograničeno stanje narodne nužde«, a to je mjera, kojom je predsjednik Sjedinjenih Država sebi osigurao najdalekosežnije punomoći. Dva mjeseca kasnije uslijedila je preinaka zakona o neutralnosti. Mjesto predviđene zabrane izvoza oružja stupila je na snagu lozinka »Plati i vozi!« koja je zapadnim silama dala mogućnost, da uz plaćanja u gotovu nabave u Sjedinjenim Državama ratnog materijala svih vrsta u neograničenoj količini, u koliko je otpremanje moglo uslijediti vlastitim brodovima. Kad je u svibnju 1940. po manjkanje engleskog brodskog prostora postalo sve osjetljivije, odredile su Sjedinjene Države prepuštanje 116 starijih trgovačkih brodova Velikoj Britaniji. Pod dojmom poraza Francuske sklopio je Roosevelt onda, u rujnu 1940., sporazum o odstupanju razarača Britancima. Slijedećom zakonodavnom mjerom uveo je opću vojničku službu između 21 i 35 godina. Preporučivši ovaj zakonski prijedlog na prihvat, dao je svečano obećanje, da ni jedan američki državljanin ne će biti pozvan na sudjelovanje u ratnim podhvatima izvan granica zemlje. Prvih dana ove godine predložio je Roosevelt Kongresu »zakon o najmu i zajmu« u korist Velike Britanije, koji je prihvaćen 11. ožujka. Još isti mjesec odredio je zapljenu svih brodova Osi, usidrenih u sjeveroameričkim lukama, a u travnju došlo je do tzv. ugovora o zaštiti Gronlanda. 27. svibnja proglasio je stanje neograničene narodne nužde, postavši time stvarno diktatorom USA. Izuzev jedne, raspolagao je dakle svim ovlastima, koje se mogu dati poglavaru države. Jedino nije imao punu ovlast, da formalno može nekome navijestiti rat. U srpnju zaposjeo je Island. Nekako u isto vrijeme izdan je i nalog ratnim brodovima, da bez opomene pucaju na sve brodove Osi, čim bi se negdje pojavili, a na kraju slijedila je još preinaka zakona o neutralnosti, kojom je određeno naoružanje američkih trgovačkih brodova i dana im sloboda kretanja i u vodama ratnog područja. Sve su to miljokazi Rooseveltove politike, koji nam jasno pokazuju, da je predsjednik USA namjerice i prema jasnoj osnovi vodio u rat. Sad se postavlja samo pitanje: zašto je Roosevelt po svaku cijenu nastojao proširiti rat?