Strateška slika ovog rata zauzima sve veće razmjere i traži, da se učini pokušaj pregleda, uspoređujući ciljeve u »ograničene« i »velike«, onda u ovom ratu vrijedi ova; posljednji cilj, naime potpuni poraz neprijatelja. Tri puta postoje, prema ovom vojničkom stručnjaku, koji vode do potpune pobjede: 1. Poraz neprijatelja s jednim udarcem; 2. Borba do potpunog poraza; 3. Obrana u svrhu, da se dobije najbolje vrijeme za napadaj. Uspjesi, koje je njemačka vojna sila izvojštila na kontinentu, pripadaju isključivo prvom dijelu, a i rat na istočnom bojištu obećaje, tla će se razvijati isto tako na tom putu. Za rat protiv Engleske i izvan Europe izlazi, da Njemačka polazi tu drugim putem, koji ide za neprestanim i sve većim smrvljenjem neprijateljskog otpora. Možda će neki u sadašnjem njemačkom položaju na zapadu vidjeti i metode trećeg puta: defenziva s pretpostavkom, da se pređe u odlučni napadaj, nakon što se odstrane sve poteškoće. Mnogo su teže okolnosti u pogledu vođenja rata za naše neprijatelje, kojima zapravo pripadaju i Sjedinjene Američke Države. Oni se bore na okrajku, na vanjskom rubi bojišta, dok smo mi zauzeli unutarnji položaj. Prednosti našeg položaj? potvrđuje i ratna povijest. Nije po trebno posebice istaknuti, da i naš neprijatelji rade na »potpunoj« po bjedi. Za njihove će strateške na mjere biti mnogo toga važno, što si njihovi ratni teoretičari preporučivali iz prošlih ratova engleskoj snazi na moru u ratu protiv kontinentalnih protivnika. Ovdje treba upozoriti na ratne teoretičare Juliana Corbetta, admirala Richmonda, Liddella Harta i mnoge druge. Iskustvima, koja su Englezi stekli (prema Corfoettu i Richmondu), spada i spoznaja, da pritisak rata na moru djeluje samo onda djelotvorno, ako će se neprijatelj time iscrpsti. Ali ovaj proces vrlo dugo traje, ako k tome ne pridolaze pobjede na kopnu. Obrnuto je Liddell Hart uvijek opominjao, da se ne poduzimaju takve kopnene operacije protiv jakog protivnika, i upozoravao je na krvave gubitke u Flandriji od 1914-1918 te je očekivao uspjehe samo od blokade i pojedinih ekspedicija u bok neprijatelju. ENGLESKA STVARA U PREDNJOJ AZIJI NOVU FRONTU ZBOG SPAŠAVANJA BOLJŠEVIKA Obje su ove metode u današnjem vođenju rata sa strane Engleske, izgleda, doživjele svoj poraz. Uz blokadu su Englezi za potpora Francuske poslali samo slabu ekspedicionu vojsku, koju su opet, hametice potučenu, brzo povukli. Jednako je tako bilo i u Norveškoj i Grčkoj, kao i svagdje tame, gdje su stupili u dodir s najopasnijim protivnikom. Uz to su međutim postavili znatniju vojsku u izvaneuropskom prostoru, kojoj su redom određivali različite zadaće. U prvom redu bio je to neuspjeh balkanskog nacrta, gdje su balkanske vojske trebale biti predhodnice a zatim isto tako neuspjeli napadaj na Italiju u Sjevernoj Africi. Sad opet stvara ova britanska vojska novo bojište od Sirije preko Iraka i Irana, da dopre do Kavkaza i njegovih petrolejskih izvora. Pohod na Balkan predstavljao je opetovanje onog, što se poduzelo i u prošlom svjetskom ratu. S ovim se opet najnovijim engleskim nacrtom ponavlja nešto slično pohodu središnjih sila u siječnju 1918. god. od Iraka prema Sjevernoj Perziji, kako bi se otvorio put prema Kaspijskom moru, a zatim je došao ulazak u luku Enseli na tom moru u veljači iste godine. Baku je bio zauzet u srpnju, kad su ondje pobijeđeni boljševici i petrolejski izvori zatvoreni od središnjih sila.Zbog krvavih je nemira ovo područje kasnije opet napušteno. Istovjetnost je očita. U stvari je ovdje sa strane perzijskog zaliva jedini put, kojim može Sovjetski Savez primati pomoć u materijalu. Nakon što je veza između Murmanska i Petrograda presječena i poslije beznadnog položaja sibirske željeznice, ovaj put predstavlja jedinu mogućnost spašavanja boljševika. Nacrt stvaranja bojišta u Prednjoj Aziji pripada misaonom sustavu blokade, a to znač temeljnoj misli britanskog vođenja rata. U tom pogledu se Engleska podudara i nadopunjuje s Amerikom i povezuje lancem preko zapadne Afrike i Indokine do Vladivostoka, kako bi time Zajednički onemogućili Japan. Međutim na ovaj način ovaj obrambeni sustav zauzima tolike razmjere, da je razumljiva neodlučnost Sjedinjenih Američkih Država prisvojiti Singapur, koji predstavlja temeljni položaj u tom prostoru. NJEMAČKU SE U EUROPI NE MOŽE POBIJEDITI Mogućnosti se ovakvog vođenja rata gube u velikim prostorima i na taj način postaju slabiji i bljeđi. U prijašnjim je ratovima bilo moguće Europu djelomično iscrpsti. Međutim to je bila Europa, koja je morala bez odlučnih vojno-gospodarskih priprema i autoritativnog uređenja prehrane stupiti u rat protiv velike pomorske sile. Uz to je Europa bila područje, koju je mogla vanjska promičba zaraziti i oslabiti joj otpornu snagu, jer nije imala jedinstvenog vodstva i jer je bila razdijeljen na različite tabore. Danas svega toga nema. Europa raspolaže dovoljnim borbenim sredstvima, kao što je to obrambeni sustav od Norveške do Francuske kao u Sredozemnom moru, koja ne samo osiguravaju protiv svakog napadaja na kontinent, već omogućuju i rat postepenog razaranja svojih glavnih neprijatelja s nesmanjenom snagom. Uz sve je to prošireno i područje na istoku, koje može Europi staviti na raspolaganje dovoljne količine hrane i sirovina. Na drugim je dijelovima europskog prostora, gdje bi mogao neprijatelj napasti, nalaze narodi kao na Pirinejskom poluotoku koje se ne može jednostavno pregaziti i koji u slučaju napadaja mogu računati na veliku pomoć. Pogledavši ovako ukupnu sliku, velike njemačke pobjede i pobjede njenih saveznika, te slobodu odluke i akcije Njemačke u svim smjerovima mora se smatrati »veliki cilj« njenih protivnika sa strateškog stanovišta nesigurnim i neostvarivim. Najbolji dokaz takve nesigurnosti, kad u engleskoj otvoreno govore, da je Njemačka pobjediva samo u Europi. To je popravak mišljenja, da se rat protiv nas s mora i izvan Europe me može dobiti bez odlučujuće bitke. Međtutim za ovakvu bitku protiv njemačke vojne sile ne će naći ni suprotstaviti nijedna vojska na svijetu, čak ni onda, kad bi bio moguć njenzin prevoz i iskrcavanje na europskem kontinentu