Što dulje traje rat, tim teži postaje i položaj Britanskog Carstva, Majka-zemlja, nalazeći se na granici svojih sila, morala se već opetovano obratiti za pomoć na pojedine članove svoje »zajednice naroda«. Dominioni i krunske kolonije, međutim, odviše su pretrpile od posljedica rata, od poremećenog prekomorskog robnog prometa, od pomanjkanja brodova, od nemogućnosti izvoza i od opadanja cijena, a da bi još bile pristupačne novom opterećenju, svejedno, da li se radi o novim kontingentima vojske, o povećanju naoružanja, ili o jačem ratnom financiranju. Tako je na pr. bezobzirna upotreba australskih četa u Grčkoj dovela u Australiji do dugotrajne unutarnje krize. Svi pokušaji smirenja, što ih je poduzeo tada u Londonu boraveći ministar predsjednik Menzies, nisu mogli smiriti valove uzbuđenja, tako da je konačno Menzies morao odstupiti. I njegov nasljednik Fadden, nije bio u stanju smiriti oporbu radničke stranke. Tada je morao položaj ministra predsjednika prepustiti vođi labourističke stranke, Curtinu. Novi pretsjednik u svojoj je izjavi jasno naglasio, da se ne radi samo o podupiranju majkezemlje, već isto tako i o jačanju vlastite obrambene snage. Slično se izrazio i ministar predsjednik Nove Zelandije Frazer. Druge britanske kolonije spojile su preuzimanje novih tereta za majkuzemlju s opaskom, da očekuju nakon rata kao odštetu veću samostalnost. Tako ja osobito Indija oštro reagirala na proširenje novačenja, što ga je odredio indijski vrhovni zapovjednik. A kada je Churchill u svojoj izjavi u Donjem domu naglasio, da Indija i Burma ne će dobiti one »slobode«, što će ih anglosaske demokracije nakon rata dati drugim narodima, ogorčenje je u nacionalističkim krugovima Indije još znatno poraslo. U zemlji, koju ruka majke-zemlje uopće više ne može doseći, tj. u Kanadi, otvoreno se izjavljuje, da zemlja više ne će preuzeti nove ratne obveze. Za vrijeme svog boravka u Londonu naglasio je, naime, kanadski ministar predsjednik u razgovoru s novinarima, da uvođenje opće vojne dužnosti u Kanadi, kako to London želi, predstavlja vrlo osjetljivo pitanje. Kanada uopće smatra svoju vezu s britanskom zajednicom naroda tako labavom, da je već sklopila posebni vojnički ugovor sa Sjedinjenim Državama. London je doduše pokušao ukopčati se u razvoj događaja u indijskom i južno-pacifičkom prostoru. Kao pčele u roju prozujali su posebni engleski delegati jedno vrijeme južno-pacifički prostor pokušavajući, da skalupe razne dominione u jedinstveni politički pravac. London je međutim i na Pacifiku čuvanje svojih probitaka morao prepustiti USA. A kako Amerikanci shvaćaju ovu ulogu, vidi se iz izvještaja časopisa »The American Mercury«, u kojem se kaže među ostalim: »U Tihom Oceanu Amerika je uporište britanske politike i zato mora američki autoritet dobiti ondje potpuno i jedino priznanje. Tihi Ocean stoji pod našim protektoratom, a ovaj se proteže i na Australiju, Novu Zelandiju, Nizozemsku Indiju i Tahiti«. Iz toga se jasno vidi, da se USA već danas smatraju baštinicima Britanskog Imperija. Bez svake je dvojbe, da je ustrojstvo, kojim je London upravljao raznim dominionima, poremećeno i da britanska uprava misli, da može spriječiti potpuno oslobođenje pojedinih članova svojeg imperija samo dalekosežnom decentralizacijom. Da je ustrojstvo britanske moći teško oštećeno dokazuje baš to, što bi inače upravo zahtjevi rata iziskivali jaču centralizaciju, a ne široko prenašanje vlasti na pojedine članice imperija u njegovim najkritičnijim časovima.