Kad pomišljamo na Japan i njegov veliki junački narod, pred našim se očima vjerojatno najčešće pojavljuje slika seljaka, koji sadi rižu i koji zaštićen svojim velikim slamnatim šeširom od jakog sunca oprezno zasađuje rižine biljke u močvarnu vodu svojeg niskim zidovima opasanog zemljišta o obliku terasa, koje se našlo na obronku jelama obraslog kamenitog brijega. Ovu sliku slijedi u našoj zamisli daljnja značajna predodžba o dubokoj ljubavi Japanaca prema cvijeću i biljkama uopće, koja se tamo razvila u pravu umjetnost što ljepšeg razmještanja cvijeća i u najskromnijoj stambenoj prostoriji. Time smo već došli do nadasve suptilnog japanskog slikanja prirode, u čijem je središtu mnogo prije nego i u Europi stajao krajobraz, i ako mu manjka značajan zapadnjački »pronalazak«: perspektiva. Sve ove slike i crteži pokazuju nam bliskost prirodi i poštivanje biljke, koji su nam u svom značenju razumljivi tek danas. Sve ove tri predodžbe ne zahvaljujemo samo pomodnom zanimanju putnika za Japan. Njihov je korjen mnogo dublji i nalazi se u tome, da su Japanci od svojih prvih početaka bili narod seljaka. Ova prastara činjenica odredila je vidljivo ili nevidljivo kako značaj, tako i sve bitne pojave japanskog životnog oblika. To se zrcali i u ovim predodžbama o značajnim oblicima izražaja japanskog seljačkog života: sadnja riže kao najvažnija grana djelatnosti, na kojoj počiva narodni život, odnos prema živoj biljci, čiji simbol nije samo riža, nego svaka biljka, te životna snaga zemlje u krajobrazu kao prirodni dar, koji omogućuje ovu djelatnost. Na taj način očituje nam ova prividno slučajna trojnost predodžbi tajnu zakona djelovanja i života, koju ćemo uskoro otkriti i u drugim životnim oblicima japanskog naroda, od vjere preko društvovnog poretka sve do politike, i to u samobitnim oblicima. Ako se ne obaziremo na udio Budhizma, koji se stoljećima prilagodio japanskoj biti, onda se vjera ovog naroda zasniva na vjeri u prirodu i na poštivanju predaka. Kako nam povijest naroda pokazuje, predstavlja i jedno i drugo u naročitom smislu seljački oblik vjere. Sveto brdo kao simbol domaće grude i sunce, koje toj grudi daje života, glavne su vrijednote vjere samo uz zemlju priraslih ljudi. I samo takvi ljudi pokapaju svoje predke, a da ih pri tom ne izgube. Samo tu može biljka biti njegovana na mukom od prirode osvojenoj zemlji, to postati uzorom ljudskog porasta, procvata i umiranja, a time i simbolima istog zbivanja kod čovjeka, koji je samo za svog kratkog životnog vijeka istupio iz niza predaka, da mu se opet vrati. VIŠE ZEMLJE PLUGU I MOTICI MARLJIVOG NIPONSKOG NARODA Ovaj misaoni i osjećajni odnos prema zemlji i biljci nije međutim samo mjerodavan pri vjerskom stanovištu Japanaca sa svojim mističkim obilježjem, on se pojavljuje i u jako razvijenom smislu za obitelj, koji tu predstavlja silnu moralnu snagu, te u osebujnom značaju društvovnog osvjedočenja, u čijem se središtu nalazi nadasve važni odgoj naroda na stegu i svladavanje, a povrh toga u upravo veličanstvenom shvaćanju pojmova naroda i države. Čitavim državnim i narodnim poredkom Japana povlači se jasno razgovjetna i jaka nit smisla za obitelj i zadrugu, koja je sigurno povezana sa seljačkim podrijetlom. Međutim i način stanovanja, koji se unatoč različitih upliva suvremene tehnike i industrijalizacije još uvijek drži starog značaja, pokazuje u svojim temeljima seosko podrijetlo. U čitavom Japanu prevladava vlastita, mala, iz drveta i papira sagrađena kuća, i samo u većim gradovima susrećemo velike višekatne stambene kuće zapadnjačkog tipa. I brojne pučke svečanosti Japanaca odaju nam bliskost ovih ljudi prirodi i to ne samo biljci, nego i nizu predaka. Kraj ovakve čistoće oblika, kojom se dubljem promatraču japanskog pučkog života prikazuju vjera i obitelj, moral i odgoj, društvovni poredak i državnost, nije nikakvo čudo, da su i veliki poticaji političke snage ovih otočana krenuli od temeljnog seljačkog stanovišta. Stvaranje novog poretka u Istočnoj Aziji, koje je već započelo, nije ništa drugo, nego li borba za životni prostor. A životni prostor u pravom smislu riječi poznaje samo seljak. Taj proces pak, pošto se odigrava pod posve suvremenim okolnostima i najmodernijim pomoćnim sredstvima, nazivamo doduše i kolonizacijom. Međutim to nije nikakva zavojevačka kolonizacija u zapadnoeuropskom smislu, koja polazi za trgovačkim iskorišćavanjem što bogatijih područja u svim dijelovima svijeta, nego borba za seljački životni prostor, vođen visokim moralnim osvjedočenjem, da se pruži više zemlje plugu i motici marljivog naroda, koji se stalno množi i kome njegovo otočje ne pruža više dovoljno hrane! Da je tome tako, to vidimo i u čitavom držanju japanskog vojnika, naročito u njegovoj izdržljivosti i tvrdoći, a to je ujedno i važan zalog uspjeha velikih pothvata suvremene japanske politike i oružane snage. Najviša se snaga seljačkog duha Japanca sa svojom nutarnjom povezanošću s prirodom pokazala u njegovom nastojanju za postignuće skladnosti u čitavoj njegovoj uljudbi. Sve do danas pokazao je Japan rijetku izdržljivost i sposobnost, da sve vanjske uplive — a tih je, zahvaljujući spremnosti za prihvaćanje svih vrijednih i korisnih tekovina uljudbe, od kineskog slikarstva do europske tehnike i kemije, bilo dosta — prilagoditi svojoj biti, a da ipak sačuva samobitni postojani značaj svoje narodne uljudbe. U tom pogledu nije ništa promijenila ni industrijalizacija zemlje, koju je američka promičba nastojala prikazati odlučnim svojstvom značaja modernog Japana. Ako sebi predočimo, da još i danas polovina stanovnika ovih većinom šumovitih otoka živi od poljoprivrede, te da je samo petina zemlje sposobna za sjetvu, onda se naravno mora ispraviti i ova iz očitih razloga podmetnuta tvrdnja. Japanski je narod doduše mlad, što se tiče njegovih gospodarskih i svjetskopolitičkih snaga, ali je u najboljem smislu riječi star, što se tiče životnih oblika njegove uljudbe.