Predsjednik Roosevelt sada je u vlastitoj zemlji izložen oštroj kritici, jer su se konačno Amerikancima otvorile oči, kad ih je izazivačka politika predsjednika gurnula u rat, koji je za njih tako tragično započeo. Sva štampa još uvijek traži kaznu za krivce katastrofe na Havajima. U tim napadajima osobito učestvuju »Time«, »Daily Mirror« i »New-York Times«. Tako »Daily Mirror« optužbu protiv predsjednika prikriva sadržajem jednog govora, što ga je Roosevelt trebao održati. U ovom fingiranom govoru Roosevelt priznaje, da je svojom ratnom politikom prevario američki narod. Dalje je trebao kazati u tom govoru: »Rat na Tihom Oceanu došao je za nas iznenada i u nezgodni čas, jer još nismo spremni. Priznajem, da Mr. Lindbergh ima pravo kad kaže, da naše naoružanje još nije dostatno, a da se možemo boriti u jednom prekomorskom ratu. Priznajem, da u prvim divizijama naše vojske manjkaju stanoviti važni predmeti naoružanja. Priznajem, da sam s programom naoružanja postupao kao sa političkom kampanjom time, što sam žrtvovao probitke naroda i dao povlasticu posebnim skupinama.« »Time« okrivljuje Roosevelta i njegovu ratnu vladu, da su odgovorni za demokratsku politiku: »premalo i prekasno«. Tako tvrdi, da je ministar vanjskih poslova Hull prastar, da se odviše bavi pojedinim spisima i da više puta ni sam ne zna, što se događa u prostranim dvoranama njegovog ministarstva. Kod ministra rata Stimsona igraju ulogu i starost i zdravlje. Ni jedno »coctailsko« društvo u WasIiingtonu ne prođe, a da se ne čuje po koja nova anegdota, kako na pr. da je ministar zaspao na jednoj važnoj konferenciji, o njegovoj nesposobnosti, jer da samo nekoliko sati na dan radi i o njegovom uzaludnom nastojanju da ispuni sve zahtjeve, što ih rat na Pacifiku na njega stavlja. Ministar mornarice, Knox, pun je snage. Ali promatrači hvale samo njegove mišiće. Čim nešto pretjeranog kaže, kao na pr.: » U devedeset dana prestići se Amerika Hitlerovu proizvodnju«, uzaludno stenje i drhće čitavo ministarstvo. S dobronamjernim rizničarom Henry Morgenthauom sačinjavaju ova četvorica predsjednikov »ratni kabinet«. U uzaludnom nastojanju, da razvija neku dinamiku, izabrao je predsjednik kao petog suradnika, na kojega bi se mogao osloniti, boležljivog Harry Hopkinsa izvršnim tajnikom ministara. I Hopkins može međutim raditi samo šest sati na dan. Ova ratna vlada nije dorasla sadanjem kritičnom položaju. Američki veleobrt naoružanja dobio je nalog, da mora sada raditi u prvom redu za vlastite potrebe, a da britanske i boljševičke naručbe dolaze tek u drugom redu u obzir.