Neki je američki novinar opisao u jednom dnevnom listu doživljaje iz Londona, gdje je boravio više godina, a nedavno se vratio u Ameriku. Iz ovog se izvještaja može dobro vidjeti, kako žive stanovnici englezkog glavnog grada. Između ostalog američki novinar piše: Nijedan grad u Englezkoj ne trpi od njemačkih zračnih napadaja kao London. Mnogi su gradovi u srednjem dielu Englezke bili predmetom čestih skupnih napadaja njemačkog zrakoplovstva, koji su trajali dvije do tri noći i počinili veliku štetu. Međutim šteta, koja je počinjena u Londonu, gdje su trajali napadaji po danu i po noći kroz više tjedana neprestano, mnogo je veća i svud se okolo vide razorene zgrade. Prolazeći kroz glavne ulice Londona, napose kroz City, gdje se nalaze velike trgovačke kuće, vide se samo ruševine. Što nisu uništile razorne i zapaljive bombe, uništio je požar. Međutim je broj ljudskih žrtava u tom dielu malen zbog toga, što ovdje ne stanuju ljudi, već se tu nalaze samo poslovne prostorije. Da bi se na neki način zaštitile kuće od požara, određeno je sad držanje stalnih noćnih čuvara vatrogasaca, koji u slučaju požara odmah pristupaju gašenju. Sklonište u podzemnoj željeznici Zbog stalnog su bombardiranja mnogi građani napustili grad. Uzprkos odlaska majki i djece kao i nekih činovnika iz Londona, još uvijek ima u glavnom gradu preko sedam milijuna stanovnika. Za vrieme najžešćih napadaja preko dvie-stotine tisuća ljudi odlazi u kolodvore podzemne željeznice, kako bi ovdje našli zaklonište od bombi. Velike su skupine morale dugo čekati pred ulazom, da mogu ući u kolodvor podzemne željeznice. Bilo je naime dopušteno otvoriti vrata tek u sedam sati u večer, kako ne bi ovi ljudi onemogućili promet podzemne željeznice, koji je najjači baš u to doba, kad se ljudi vraćaju kući. Kad je stanovnicima uspjelo ući u prostorije podzemne željeznice, oni su morali noć na noć tražiti mjesto, gdje će se smjestiti. Položili su zavežljaje s pokrivačima i jastucima, kako su stigli i kako im se dopalo, i na taj su način posve zakrčili prolaze. Kako je sve bilo krcato, to su se mnogi legli na rub pločnika, pred same tračnice i na taj način su u stalnoj opasnosti, da ih željeznica ne pregazi. Uza sve to dolazi još i ta neugodnost, da u londonskoj podzemnoj željeznici u toj dubini nema nimalo svježeg zraka. Zrak je ovdje vruć i pokvaren. Svježina dolazi samo onda kad u kolodvor ulazi vlak, koji svojom jurnjavom prouzročuje strujanje zraka. Kad duže vremena nema uzbune, onda se broj ljudi, koji noćivaju u prostorijama podzemne željeznice, naglo smanjuje. Sad dolazi u podzemnu željeznicu samo oko šezdeset tisuća ljudi. Neki vole biti ovdje, jer su na sigurnome. Drugi zato, jer ne moraju slušati sirene. Skloništa su sad donekle uređena Sad su skloništa uređena, kako bi bar na neki način odgovarala svrsi. Na odsjeku, gdje noćiva 500 ljudi, nalazi se barem pet čuvara, koji paze na red. Uzduž su zida postavljeni kreveti, kao u brodskim kabinama, u tri reda jedan iznad drugog. Ovi kreveti ostaju i po danu i smiju zauzeti samo mali dio pločnika, da se ne bi zakrčio promet. Ipak na večer ne mogu svi naći mjesta u krevetima, pa legnu na pločnik, često odmah uz rub, koji vodi tračnicama. Rubovi su obilježeni uljenom bojom. Svaki je predio označen brojem za svakoga, koji ovdje noćiva. Kolodvori podzemne željeznice imaju sad uređena svratišta, gdje se toči vruće piće i jelo. Uz to postoji i postaja za prvu pomoć. Time je donekle poboljšano stanje. Međutim su u pogledu zraka ostale još uvijek iste prilike. Zrak je težak i svaki je udisaj prava bol. Međutim ne treba zaboraviti, da se između tih ljudi, koji stalno dolaze u podzemnu željeznicu na noćenje, nalaze tisuće i tisuće, kojima je takvo noćenje poboljšanje njihove dosadašnje životne razine. U Londonu ima naime tisuće ljudi, koji jutrom ne znaju, gdje će na večer spavati, da li možda pod mostom ili u kojoj kućnoj veži. Za ove bi ljude i u mirno doba bila prava sreća, kad bi im se dozvolilo za vrieme vlažnih i hladnih zimskih noći spavati u toplim prostorijama podzemne željeznice. Težke noći u skloništima A gdje spavaju drugi stanovnici Londona? Većina ih spava kod kuće u podrumima svojih kuća, a mnogi u javnim skloništima. Ova su javna skloništa udobnija od prostorija podzemne željeznice, ali su manje sigurna. Kako tamo izgleda, prikazuje najbolje ova slika američkog novinara: “Proveo sam jednu noć za vrieme bombardiranja u takvom skloništu. Sklonište je imalo tri prostorije, a u svakoj je bilo 60-70 ljudi. Sjedili su na klupama, a neki su ležali na podu. Oko pol jedan u noći osjetili smo strahoviti udarac. Svietla su se ugasila, a tlak je zraka bio tako jak, da su klupe dignute u zrak i sav se namještaj izkrenuo. Nastala je sveobća panika. Nakon kraćeg su vremena u sklonište donieli ranjene iz susjednog skloništa, koje je bilo blizu mjesta, gdje je pala bomba. Drugo jutro smo vidjeli djelovanje te bombe. Susjedno sklonište je bilo razrušeno, a većina je ljudi u njemu poginula.” Svuda se osjeća veliko pomanjkanje živežnih namirnica, koje su većim dielom racionirane, ili se težko dobivaju. Stanovi su također vrlo skupi. Osim toga ima u Englezkoj još uvijek sedamstotina tisuća nezaposlenih. Organizacija rada je tako loše provedena, da nije u stanju uputiti nezaposlene u one krajeve, gdje postoji potreba za radnom snagom. Po noći su prilike težke zbog zamračenja. Mnogi ljudi stradaju na ulici u mraku od samovoza i munjovoza. Englezko je stanovničtvo nepresetno ugroženo od njemačkih zračnih napadaja, a uz to im prieti još i invazija. Nije zato čudo, da je ljudima već dosta ovog stradanja i da se pitaju: “Da li smo uobće na pravom putu?”