Poznato je, da se Sjedinjene američke države nalaze u pogledu družtvenog osiguranja barem pedeset godina iza europskih država. Pogodnosti i slobodu uživa samo poduzetnik, dok radnik nema nikakve zaštite. Poduzetnik može bez obzira izrabljivati radnu snagu namještenika. Ovo izrabljivanje ide tako daleko, da namještenici mogu dobiti odkaz bez odkaznog roka. Nitko se ne brine, ako oni ostanu bez ikakovih sredstava na ulici. Pravno je, istina, ukinut prisilni rad i nevoljništvo, ali zapravo ono još i dalje postoji. Stalno se pred sudovima riešavaiu društvovni sporovi i redovno osuđuje radni narod. Često su ovakve osude protiv radnika najveća sramota sadašnjice. Danas još postoji u Floridi i Alabami zakon, koji zabranjuje namješteniku ostaviti posao tako dugo, dok duguje poduzetniku novac. Poduzetnik izrabljuje u svoju korist taj nedruštveni zakon. Slabo plaćenom radniku daje poduzetnik predujmove, koje mora radnik u obrocima vraćati i tako se produljuje njegovo robovanje u bezkonačnost. Radničke su prilike zbog takvog stanja očajne. U državi Texas gotovo su svi mali zakupnici zaduženi i ovisni od poduzetnika. U stvari je njihov položaj jednak položaju nevoljnika. Roosevelt je nastojao posebnim zakonom o uređenju društvovnog osiguranja urediti ovo pitanje na čitavom području Sjedinjenih američkih država. Prema tom je zakonu uređeno osiguranje za slučaj starosti na taj način, da se izplaćuje renta radnicima nakon 65. godine života. Prema tom su zakonu morali od 1937. svi namještenici platiti porez na prihod, koji iznosi od 1 do 3%. Renta se izplaćuje prema visini uplaćenog poreza. Od ovog osiguranja izuzeti su kućna posluga i poljoprivredni radnici. VRHOVNO SUDISTE ŠTITI PLUTOKRACIJU Kod konačnog se sastavljanja spomenutog zakona vrlo obzirno postupalo. Bilo je to zbog toga, jer je nekoliko mjeseci prije senat odbio jedan etičan zakon i označio ga iluzornim. Kako se nije htjelo, da se to dogodi i s ovim zakonom, to se veoma obzirno postupalo. I mirovinski zakon za željezničke namještenike odbijen je od vrhovnog sudišta i označen kao protuustavan. Prema tom je zakonu trebao biti ustanovljen fond u koji su trebali uplaćivati namještenici i željeznička poduzeća. Namještenici bi sudjelovali prema postotku plaće, dok bi poduzeća unosila dvostruko od tih uplata. Vrhovno je sudište međutim ustanovilo, da ovaj zakon dira u pravo vlasničtvo i prema tomu se ne može odobriti. Ovo je zaista prava američka sudska odluka! Tako je taj zakon, koji bi osigurao život pod stare dane milijunu željezničkih namještenika, jednim potezom pera poništen. Američka javnost se nije niti čudila ovakvom postupku vrhovnog sudišta. Često je upravo tragična borba, koju međusobno vode tri ustanovne vlasti u Sjedinjenim državama. Izvršne vlasti vuku na svoju stranu, a kongres i vrhovno sudište opet na svoju. A zapravo je to samo borba između naroda i nepoznatih sila iz novčarskih krugova! KAKO ŠKODE FARMERIMA Predsjednik USA izdao je 1938. g. zakon o pomoći farmerima. Tim se zakonom pokušalo prevesti nacrtno gospodarstvo i time smanjiti strahovito zaduženje farmera. Bilo je određeno, da će se od strane banaka farmerima staviti na razpoloženje posebne navjere (krediti). Kako bi oživotvorenje ovog zakona prouzročilo državi stanovite terete, uvedena je nova vrst poreza. Time sе razširio po čitavoj zemlji zamršeni birokratski aparat, koji je više škodio nego li koristio. Na pripomoć su mogli računati samo oni farmeri, koji su ograničili površinu obradive zemlje. Ovo se ograničenje provelo na taj način, što je jedna četvrtina zemljišta ostala neobrađena. Htjelo se je postići povećanje ciena na tržištu. Ovakva je politika dovela do toga, da je površina za sadnju pamuka bila već prvih šest mjeseci smanjena za deset milijuna akra, a to je značilo četiri milijuna bala pamuka manje. Uslied toga su ciene počele polagano rasti. Međutim se je tada stara igra opetovala. Početkom 1936. godine proglasilo je vrhovno sudište zakon o pomoći farmerima nevažećim pod izgovorom, da farmeri dobivaju sada opet dobre ciene za svoje proizvode… Na temelju zakona o pomoći farmerima uplatilo se na ime posebnog poreza devetstotina milijuna dolara, od kojih farmeri nisu dobili nikakvu pripomoć! Jedva je ukinut prvi zakon o pomoći farmerima, već je mjesec dana kasnije kongres počeo izrađivati novi zakon za uređenje poljoprivredne proizvodnje i za poboljšanje tla. Ovim je zakonom dobio ministar poljoprivrede punomoć izplaćivati pripomoći samo onim farmerima, koji će slobodno surađivati na ovom nacrtu vlade. Potrebni se novac za provađanje ovog nacrta trebao ubrati s općim porezom na potrošnju. Uspjeh je međutim izostao! POLJOPRIVREDI NISU MOGLI POMOĆI Kako ova dva zakona nisu uspjela, niti pomogla poljoprivredi, to se ponovno pokušalo novim mjerama. Htjelo se poljoprivredu zaštititi s pet godišnjim rokom od ovrhe. Međutim je opet vrhovno sudište ustanovilo, da je to nedozvoljeno miešanje pravo vlasničtva vjerovnika. Vlada je zatim pokušala urediti pitanje zaduženih plantaža na jugu. Predviđeno je bilo, da bi farmeri, koji rade na tim plantažama, nakon duljeg roka s državnom pomoći postali njihovi vlasnici. I ova je namjera propala zbog odpora veleposjednika. Uz sve to je počela još i bezobzirna borba između pojedinih skupina farmera. Farmeri, koji proizvađaju pšenicu, oštro su ustali protiv proizvođača kukuruza, a stočari su postavljali svoje posebničke interese nasuprot velikih mljekarstava. S druge je strane malenom broju obitelji, koje vladaju američkim veleobrtom, prometom i bankama, stajalo nasuprot okruglo tri tisuće različitih interesa poljoprivrede. Nikako nije moglo doći do međusobne suradnje, a posliedice su takvog stanja težke društvovne i gospodarske prilike Sjedinjenih država. U poznatoj knjizi o “uzrocima američke gospodarske krize” označuje se poprečna farma vako: “Farma je površina zemlje, koja se može obraditi. Sa svih je strana okružena vjerovnicima i pokrita hipotekama. Obitelj od sedam članova uzalud pokušava uzdržavati sebe i sačuvati samovoz kupljen iz četvrte ruke. Ali benzinski tank samovoza isto je tako prazan kao i želudac farmerske obitelji.”