Finski se narod očeličio u neprestanim ratnim sukobima sa svojim velikim istočnim susjedom. Kako je morao uvijek biti pripravan na borbu, naučio je držati u jednoj ruci plug, a u drugoj mač. Izračunalo se, kad se uzmu u obzir svi ratovi između Finske i Rusije, da oni iznose oko sto godina borbi! Finska se borila protiv zavojevačkih namjera Rusije u ovim važnim ratovima: 1240., 1323., 1495., 1670., do 1695., 1611. do 1617., 1650., 1700, do 1721., 1741. do 1742., 1788. do 1790., 1808. do 1809., 1918., 1919., 1920., 1922. i 1939. do 1940. Prvi je dodir Finaca s Rusima bio prije tisuću petsto godina u blizini Novgoroda. Tadašnji susjedski odnosi nisu bili, kako prema svemu izgleda, osobito dobri i no može biti govora o nekom živahnijem međusobnom prometu. Susjedstvo s Rusima imalo je već tada više ratno obilježje. Finski je jezik u to vrijeme preuzeo iz ruskog naziv za jednu vrst helebarde (koplja). Sovjestni izvori govore tek u 12. stoljeću o vezama između Finaca i Rusa. Prvo, što opisuju, jesu razaranja i pljačkaški pohodi, koje su Rusi vodili na finskom području. Spominje se ovdje i spaljivanje i uništenje grada Turku 1198. U to su vrijeme Rusi imali saveznika u istočno-finskom plemenu Ivarelijaca. Međutim su doskora Karelijci uvidjeli svoju zabludu. Kad su ruski vojnici prolazili Karelijskim područjem, izvršili su ovdje isto takva nedjela, kao i u neprijateljskoj zemlji. Palili su sela i pojedine kuće, mučili žene i djecu do smrti, ili su odvlačili čitave skupine ljudi kao zarobljenike, da ih kasnije negdje prodaju kao robove. To je postupanje bilo uzrokom, da su se Karelijci okrenull protiv Rusa. Pojedina finska plemena počela su međusobno gajiti veću jednodušnost i promicati ujedinjenje. Otada se je ujedinjeni finski narod zajedničkim snagama branio od napadaja s istoka. Izgredi «u se Rusa ponovili u ratno i u mirno doba. Konačno je postavljena čvrsta granica mirom u Stolbovi 1617., koja predstavlja u stvari granicu između istoka i zapada. To je granica, koja dijeli zapadnu uljudbu od istoka. Ali nažalost je i istočno od ove granice stanovalo finsko pučanstvo na području istočne Karelije, koja je u geopolitičkom, zemljopisnom i uljudbenom pogledu najtjesnije povezana s Finskom. Ruska uprava nije nastojala da poruši finsko pučanstvo. Ali je učinila još nešto gore: Rusi su od jednog dijela pučanstva učinili neku vrst nevoljnika, koji su često bili bez ikakvih razloga batinjani do smrti, žene su bile prepuštene samovolji ruskih plemića i namjesnika. Postalo je sve jasnije, da se je jaz između Finaca i Rusa sve to više proširio. U vremenu od 1809. do 1912. ruski su carevi potpisali mnoge zakone, kojima se je trebala u stvari ukinuti autonomija Finske. Kratko vrijeme prije prvog svjetskog rata počeli su Rusi s bezobzirnim tlačenjem u Finskoj u želji, da poruše pučanstvo. Finski je narod premda nenaoružan, stajao nepokolebivo i branio svoja nacionalna prava. Za vrijeme prvog svjetskog rata borile su se finske lovačke čete u redovima njemačke vojske protiv Rusije. Ove su finske čete bile vodeće snage u narodnom ustanku, kojim je konačno postignuta samostalnost Finske. Od početka, odkada postoji Sovjetski Savez, odnosi su između Finaca i boljševika bili hladni. Finska dobro zna iz iskustva, da nema i ne može biti sporazuma Između nje i Moskve. Napadaj boljševika na Finsku u studenom 1939., kao i bezobzirni zrakoplovni napadaji ovoga ljeta, pokazali su ponovno prave namjere Moskve. Zbog toga danas čitav finski narod stoji u jedinstvenoj obrambenoj fronti protiv boljševičke nemani.