Sovjetski vlastodršci vole na temelju »točne«, ali u stvari lažne brojidbe pokazati svijetu tobožnje velike uspjehe, koji su postignuti na uljudbenom polju. Početkom su svoje vladavine boljševici izjavili, da je njihov cilj podizati uljudbenu razinu pučanstva i odstraniti nepismenost. Usprkos snažne promičbe nije im to do danas uspjelo. Tobožnje prinudno pohađanje škola i brojidba, koju na temelju toga iznašaju boljševici, nije stvarna. jer roditelji doduše svoju djecu zapisuju u školu, ali ih opet nakon kraćeg vremena odvode iz škole i ne prepuštaju boljševičkom odgoju. To se doduše i po zakonu može učiniti, ako roditelji dokažu, da su djeca potrebna za rad. Kako je veliki broj ove djece koja nemaju gotovo ni kakve školsko izobrazbe, vidi se iz primjera Petrograda, gdje su u školskoj godini 1938-39. bile 24 tisuće školskih obveznika oslobođene od pohađanja škole. U pojedinim je područjima broj oslobođenih učenika još veći, a napose tamo, gdje živi koji nacionalno svijesni narod. Svijesni naime narodi unutar Sovjetskog Saveza na taj način pokušavaju spasiti svoju djecu od bezobzirnog boljševičkog odgoja i uništenja nacionalne svijesti. Ukupni odgoj sovjetskih škola ide smjerom, da od mladića i djevojaka odgoji boljševike, te da promiče sve loše nagone, kao mržnju i okrutnost. To počinje već kod t.zv. predškolskog odgoja, u posebnim dječjim skloništima, u koja dolaze djeca počevši od treće godine. Ovakav se odgoj nastavlja u dječjim vrtićima za djecu od 4-8 godine. Kako su u sovjetskom »raju« najvećim dijelom roditelji zaposleni, to je država našla mogućnosti ucijepiti mladeži, što je moguće prije, boljševički otrov. Ništa ne može dati boljeg uvida u ovaj rad, kao što pregled sovjetskih školskih knjiga. Njemački vojnici, koji pobjedonosno napreduju, imaju prilike dnevno vidjeti te školske knjige. Ove knjige pokazuju na užasni način svu laž i prevani, na kojoj je izgrađen boljševički odgojili sustav. Svaka boljševička školska knjiga ima na uvodnom mjestu Staljinovu sliku, a ispod nje se koče riječi »Mi ti zahvaljujemo druže Staljine, za naše sretno djetinje doba«. U jednom se članku pod naslovom »Na športskom polju« veze dva mladića u »šetalište za uljudbu i odmor«. Tamo prolaze radosni »preko krasnih širokih puteva, kraj svježe trave i mnogo cvijeća!« U »razagovoru dva ju prijatelja o ljetnom putovanju«, može se čitati, kako je nekada ovdje bio ugnjetavan narod, da prije nije bilo izgrađenih prometnih sredstava, škola i bolnica. »Nakon velike socijalističke revolucije izgradili su dobro ceste, sad postoje i škole, bolnice i trgovine. Tako se borimo i prirodi oduzimamo uvijek nove dragocjenosti«, piše u jednom drugom dijelu čitanke, »tako boljševici pretvaraju neplodne i nenaseljene pustinjo u cvatuća gradove. »Uopće sadržavaju ove »uzorne« odgojne knjige priloge raznih židova i emigranata, kao i onih žalosnih njemačkih izroda, koji su htjeli okaljati slavu njemačkih vojnika iz prvog svjetskog rata. Danas imaju njemački vojnici, a s njima i svi ostali suborci europskih naroda, dovoljno mogućnosti vidjeti pravo lice boljševičkog napretka i uljudbe. Sada su pale Staljinove kulise, danas govori gola stvarnost. Ova stvarnost pokazuje bezbroj propalih naselja i gradova, u kojima se nalaze zamazane borake kao bolnice, školsko zgrade u strahovitom stanju i putevi bez dna. Njemački vojnici imaju prilike vidjeli zapuštenu i izgladnjelu djecu, kojoj siromaštvo viri iz očiju. Mnogobrojna djeca bezcijno lutaju naokolo i krađu hranu. Boljševici su pokazali školskoj mladeži put, koji ne poštuje nikakav moral i nikakve običaje, te ne poznaje nikakav osjećaj odgovornosti i društvenosti i koji često završava u zločinu. Anglosaksonski svijet može zaista biti ponosan na ovakvom odgoju svojih saveznika.