Pokušaj boljševika i Engleza opravdati njihov napadaj na Iran gubi vriednost, kad se uzmu u obzir prijašnje činjenice i njihove vlastite izjave. K ugovoru od 26. veljače 1921. godine, na točku šestu, na koju se poziva sovjetska nota, postoji službeno sovjetsko tumačenje. Tadašnja je perzijska vlada, jer joj je šesta točka ovog ugovora već prije bila sumnjiva, da si boljševici time stvaraju mogućnost napadaja, zamolila sovjetsku vladu za točno tumačenje ovog člana. Na tu je molbu sovjetska vlada notom od 12. prosinca 1921. između ostalog izjavila: “Član peti i šesti ima u vidu jedino i samo slučaj priprema oružanog napadaja protiv sovjetskih republika sa strane pristalica carističkog režima ili stranih sila, koje ove pristalice podupiru. Osobito, kad bi te sile nasilno ili potajno učinile perzijsko područje izhodištem svojih napadaja, i to bilo izravno ili pomoću proturevolucionarnih sila u namjeri napasti sovjetske republike. Ovi se navedeni članovi ne odnose na napadaje riečima ili pismom protiv sovjetskog režima, bilo da to rade perzijske skupine ili ruski bjegunci u Perziji. Iz toga izlazi, da se ovaj ugovor jasno i nepobitno odnosi na djelovanje ruskih bjegunaca i njihovih pomagača, čijeg se djelovanja Sovjetski savez bojao. Između pomagača ruskih bjegunaca razumjevalo se, kako to izlazi iz ugovora, nitko drugi nego Englezka. Sovjetski je savez htio time onemogućiti pokušaje Englezke, da podhvatima preko Perzije napadne na njega. Tvrditi danas, da je na osnovu tih točaka ugovora poduzet napadaj na Iran, tobože zbog prisutnosti njemačkih tehničara i učenjaka, poviestno je krivotvorenje. Što se tiče englezkog opravdanja, to je ovo oboreno govorom englezkog ministra vanjskih poslova Edena početkom ovog mjeseca. U tom je govoru Eden prieteći izjavio “svim narodima, koji žive u području na zapadu ograničenim Suezkim kanalom, a na iztoku indijskim državnim područjem” da dolazi u pitanje samo jedna politika: “Naše će čete biti brojčano i materijalno pojačane u predjelu Srednjeg Iztoka, kako bi bile pripravne za buduće napadaje. Izjavljujem ovim narodima na Srednjem Iztokum da će udarci, koje će ova vojska dati biti ujedno udarci, potrebni kako za vašu vlastitu nezavisnost, tako i za našu. Zbog toga jasno izlazi da ove zemlje moraju s nama surađivati.” Neposredno je na ovo jasno najavljivanje napadaja nadovezao Eden svoje poznate prietnje protiv Irana. Prema tome je napadaj na Iran predstavljao već dulje vremena ratni program Englezke na Srednjem Iztoku. Izlika se morala pod svaku cienu naći i ona je nađena, premda se je iranska vlada izpravno držala i činila sve kako ne bi Englezima i boljševicima dala nikakvog razloga za napadaj. Oba napadača uvjeravaju, da će područje Irana samo “prolazno zaposjesti”, a kasnije će se povući. Na to bi se moglo odgovoriti citiranjem člana sedmog ugovora između Sovjetskog saveza te Litve, Estonije i Letonije. Taj član glasi: “Sadašnji ugovor ne dira u suverena prava sila podpisnica u nikojem slučaju. Načelo nemiešanja u nutarnje prilike ostaje od obih strana poštovano.” Međutim to nije smetalo Moskvu, da kasnije pogazi ovaj ugovor. Nakon upada u Litvu, Estoniju i Letoniju, Moskva je služebno izjavila, da zahtijeva samo slobodni prolaz za sovjetske čete, kako bi zauzela važna uporišta ovih zemalja u svrhu jamstva, da će se provesti spomenuti ugovor. Međutim ulazak sovjetskih četa nije samo značio podpuno pripojenje ovih dotle samostalnih država, već i njihovo boljševiziranje. Vriednost je sovjetskih jamstava jednaka kao i obećanja Englezke, koja ne samo da sudjeluje u napadaju na Iran, već sviesno predaje dielove ove zemlje na milost i nemilost boljševicima.