“Zaista je jedinstveno, da se u neposrednoj blizini država, u kojima je vrlo razvijen veleobrt, nalaze gospodarska područja, koja se barem djelomično u pogledu proizvodnje i potrošnje nalaze na istom stupnju, kao neke daleke zemlje. Razlika je između Srednje Europe i Balkana u pogledu rada i uložka glavnice vrlo velika. Jednako je i u pogledu životne razine pučanstva. Zato će biti za sve države na Balkanu veliki dobitak, što će se Balkan u skoroj budućnosti razvijati podpuno pod njemačkim utjecajem i da će se taj način životne prilike poboljšati, kao što su one uređene u srednjem i zapadno-europskom prostoru.” Ove je rieči napisao prof. dr Wagemann, u svojoj knjizi “Novi Balkan”, koja je izašla 1939. godine. Sad je došlo vrieme, o kojem govori ovaj odlični poznavatelj gospodarskih pitanja, a koje je on unapried naviestio. Time je omogućeno, kako se to tvrdi u njemačkim mjerodavnim krugovima, odstraniti sve ograde i smetnje, koje stoje na putu podpunoj suradnji između Njemačke i zemalja na jugoiztoku. Između Njemačke i tih zemalja od sad će postojati skladno upotpunjavanje i zajedničko europsko gospodarstvo. Od kako se njemački izvoz uputio novim putem i po novim nacrtima, ova je suradnja već postigla vidnih uspjeha. Međutim ona nije još došla do granica svojih mogućnosti. Suradnja se dalje razvija, kako bi mogla izpuniti sve potrebe, koje se od nje zahtjevaju. Njemački izvoz u godini 1938. u iznosu od 650 milijuna RM i uvoz u iznosu 672 milijuna RM između Velike Njemačke (bez Protektorata) i Balkana (Bugarska, bivša Jugoslavija, Rumunjska, Grčka i Turska) ne predstavlja baš tako veliku izmjenu dobara, ako se uzme u obzir, da je ukupna vriednost njemačke vanjske trgovine tada iznosila 10 milijardi RM. Njemačka bi dakle mogla još mnogo više uvesti, a jednako tako izvesti u zemlje na jugoiztoku. POTREBNO JE POVEĆATI PRINOS PO HEKTARU ZA 50% Koje mogućnosti postoje za uređenje gospodarstva na Balkanu, pokazao je u spomenutoj knjizi Wagemann. On je na osnovi pravog stanja i točnih računa predložio, kako bi trebalo preurediti gospodarstvo u tom prostoru. Sveukupni uvoz i potreba Njemačke na žitaricama, povrću, mesu, maslacu, slanini, masti, jajima i ostalim živežnim namirnicama treba, da bi se sve moglo proizvesti, površinu od 10 milijuna hektara. Kad bi se povećao prinos po hektaru u poljoprivredi balkanskih zemalja samo za 50%, tad bi to odgovaralo prinosu, koji se dobiva od površine u iznosu od 13 milijuna hektara. Tako bi povećani prinos bio dostatan zadovoljiti i pokriti potrebu njemačkog uvoza na poljoprivrednim proizvodima. Uz to bi preostala proizvodnja, dobivena na površini od 3 milijuna hektara, kojom bi se mogla povećati vlastita potrošnja jugoiztočnih zemalja ili bi se uputila kao izvoz u drugi pravac. Povećanje prinosa po hektaru za 50 posto nije nikakva utopija, već moguća stvar. Kad će jugoiztočne zemlje povećati svoj prinos za 50 posto po hektaru, još će uviek biti izpod sadašnjeg njemačkog prinosa po hektaru. Ovaj je račun prof. Wagemanna iz 1939. godine vjerovatno mnogim izgledao kao neostvariv i izveden bez stvarnog temelja. Danas je međutim to ostvarljivo i predstavlja temelj nacrta za daljnju suradnju Njemačke s jugoiztokom. S obzirom na to, da su jugoiztočne zemlje po svojoj osobitosti poljoprivredne zemlje, to će se i dalje suradnja između ovih zemalja u prvom redu temeljiti na izmjeni poljoprivrednih proizvoda s proizvodima njemačkog veleobrta. Vriednost takvi izmjene i gospodarskog upodpunjavanja mora biti jasna i ona je priznata danas u svim jugoiztočnim zemljama. KOJI SU VELEOBRTI NA JUGOIZTOKU RENTABILNI Premda su jugoiztočne zemlje u biti poljoprivredne, to ipak ne znači, da one ne mogu dalje provesti industrijalizaciju. Međutim se je do sada veleobrt ovih zemalja često pokazao smetnjom na međusobnom izmjenjivanju dobara između jugoiztoka i Njemačke. Uzrok je tome u prvom redu taj, što su postojala kriva mišljenja u pogledu vrsti veleobrta. Pod poticajem Englezke i Francuzke mislile su jugoistočne države, da moraju u prvom redu izgraditi veleobrt naoružanja. Nije se pomišljalo, da je veleobrt naoružanja sposoban za razvoj samo na temelju visoko razvijene proizvodnje već u doba mira. Međutim su za ovakvu razvijenu proizvodnju manjkali u balkanskim zemljama svi uvjeti. Posljedica je takvog gospodarenja bila, da veleobrt naoružanja nije bio rentabilan. Dovoljno je spomenuti kao primjer veleobrt za proizvodnju cievi u Rumunjskoj, koji je proizvađao cievi tri puta skuplje od njemačkih proizvoda. Zbog toga je Rumunjska odredila visoku carinu za uvoz njemačkih cievi za rumunjski petrolejski veleobrt, kako bi zaštitila domaću proizvodnju. Ta je krivo shvaćena politika nadmetanja u veleobrtu sad prošla i države jugoiztoka ne će više osjećati njenih težkih gospodarskih posljedica. Kako je ova politika bila bezkorisna, pokazuje i primjer srbskog veleobrta. Veleobrt naoružanja, koji je dorastao svim zahtjevima sadašnjeg rata, ne mogu izgraditi male države. Zato je taj veleobrt u bivšoj Jugoslaviji bio za štetu sveukupnim narodnom gospodarstvu. Međutim to nikako ne znači da se veleobrt ne bi smio više razvijati u zemljama jugoiztoka. Zemlje jugoiztoka imaju također razvijenu narodnu glavnicu i tehnički školovane ljude, koji traže zaposlenje u veleobrtu. Uz pučanstvo, koje se ne može sve zaposliti u poljoprivredi, odlazi na rad u veleobrt. Ali veleobrt jugoiztočnog prostora ne treba biti naoružanje ili težki veleobrt. Za jugoiztočne zemlje dolazi u prvom redu izgradnja veleobrta, koji će prerađivati poljoprivredne proizvode. U tom pogledu mora se razviti veleobrt na tom prostoru. Uz to će odgovarati svojoj svrsi i veleobrt, koji proizvodi obuću i odjeću. Razumljivo je, da će se moći razvijati i onaj veleobrt, koji ima za to potrebne uvjete u pojedinim predjelima, kao što je to slučaj s tvornicom aluminija ili celuloze, koje u blizini nalaze potrebne sirovine i to boksit, odnosno drvo. Za podpuni će razvitak veleobrta biti potrebne i vodene snage za dobivanje munjovodne struje. Međutim mora biti izgradnja ovakovih tvornica već obuhvaćena jednim zajedničkim europskim nacrtom. Ovo bi bile glavne upute kako bi se morao razviti veleobrt u jugoiztočnom prostoru. Sadašnje tvornice naoružanja ne će biti, razumljivo zatvorene. Pokušat će se pomoću specijalizacije uvrstiti ove tvornice u nacrt proizvodnje sadašnjih velikih koncerna. Na taj bi način one postale rentabilne, a tako će se narod osloboditi dosadašnje štetne politike carina i državne podpore, koja je bila potrebna za rad ovih tvornica. U njemačkim mjerodavnim krugovima se iztiče, da jugoiztočne zemlje mogu biti uvjerene, da će predviđeni nacrti za preuređenje gospodarstva najbolje odgovarati obostranim interesima.