Churchil je opet progovorio. Našao je za shodno obavijestiti svijet, kako u Engleskoj i u čitavom anglosaksonskom svijetu zamišljaju budućnost. Morao je opet nešto reći, nakon što se je osvjedočio o jadnom utisku atlantskog manifesta. U svom je govoru spomenuo, što se misli poduzeti da se osigura budućnost, koja će biti i predstavljati “opću slobodu” i “blagostanje za sve”. Međutim njegove riječi nisu bile ništa drugo, već napadaji ne samo na Njemačku, već na sve one sile, koje rade na novom poredku i na izgradnji nove Europe. Već dovoljno pokazuje činjenica, da je Churchill podijelio sve narode u dvije grupe: u svijet, koji govori engleskim jezikom i onaj koji tim jezikom ne govori. Ovaj je drugi svijet usporedio s tamnim silama, a sadašnji rat označio kao borbu, u kojoj se bore dobri protiv ovih sila razaranja. Ovakovo prikazivanje pokazuje podpunu zaslijepljenost i licemjerstvo. Samo nečista savjest, kojoj je jedini poticaj, da se izabrani sloj održi na vlasti, može govoriti o poštenim namjerama, kad se zna, kakve teške društvovne prilike vladaju u Engleskoj i u “zemlji nemogućih mogućnosti”. Nitko se više ne čudi, da najveći ratni huškač i proširitelj sadašnjeg rata govori o “nadapaju Nijemaca”. Njegovo je licemjerstvo tim veće što je govorio upravo u vrijeme, kad su britanske čete pod izmišljenim izlikama napale Iran. Čudno je samo, što Churchill misli, da je svijet zaboravio, kako sva ona bijeda, u koju su bačeni pojedini narodi, ima svoj uzrok u Engleskoj, jer je ova navijestila rat i tako bila uzrokom novog svjetskog klanja. NJEMAČKA NE ĆE NIKADA VJEROVATI OBEĆANJIМА Sve je zaboravio, ništa nije kod tog naučio, treba zaista naglasiti, kad se uzmu u obzir Churchillovi uvjeti, pod kojima bi bilo jedino moguće zaključiti mir. Ovi su uvjeti postigli svoj vrhunac u zahtjevu, da narodi, koji su “krivi” u sadašnjem ratu, budu razoružani, dok bi anglosaksonske sile u “ograničenom opsegu” ostale naoružane. Pomisao, razoružati u svakom pogledu pobjedonosni njemački narod od 90 milijuna ljudi i prisiliti ga da radi za druge, predstavlja i prelazi u svojoj nemogućnosti sve, što se do sada činilo. Nadalje je Churchill izjavio, da su saveznici došli podpuno do uvjerenja kako nije ni u interesu svijeta, tako ni u njihovom vlastitom, da osiromaše koji veliki narod, ili ga isključe od upotrebe dobara, koje omogućuju pristojan život. Jednom je u povjesti njemački narod dao oružje iz svojih ruku u povjerenju na svečano zadanu riječ. Međutim su posljedice bile tako strašne, da će kasna jesen od 1918. godine ostati duboko u sjećanju svih pokoljenja. Bit će to sjećanje na vrijeme, kad je Njemačka doživila najveće poniženje. Danas još žive oni, koji su bili očevidci tih strašnih događaja, a kad sada Churchill ponovo obećaje slične stvari, znači samo to da je zaista izgubio mogućnost pravilnog prosuđivanja. SRAMOTNE DRUŠTVOVNE PRILIKE U BRITANSKOM CARSTVU Onaj, koji pušta hladnokrvno izgladniti milijune ljudi, kao što su to učinili Englezi nakon podpisanog primirja u studenom 1918. godine, onaj koji provodi blokadu protiv žena i djece bez obzira na to, da je primirje već nastupilo, ne može očekivati, da će itko povjerovati u njegova obećanja. Ovo je tim očitije, kad se pogleda, kakve prilike vladaju u Engleskoj i njenom carstvu. U Engleskoj postoje čitavi predjeli bijede strahovitih razmjera i tisuće slabo ishranjenih ljudi, sve samo zato, kako bi novčarske i veleobrtničke hijene mogle skupiti što više bogatstva. U Indiji opet Engleska pomoću prodanih “knezova” drži 350 milijuna Indijaca u podpunoj bezpravnosti i na takvoj društvenoj razini, koja predstavlja najveću uljudbenu sramotu današnjice. To ne tvrde njemački krugovi, već američki, koji su pisali o prilikama u Indiji. Kad se uzme u obzir ovakovo stanje, tad se ne će Churchillove riječi o “gospodarskoj slobodi” i o “pristojnom životu” moći uzeti ozbiljno. Engleski radnik čiji je mozak zamagljen promičbom židovskih novinara, može ako želi, vjerovati Churchillovim frazama. Međutim ostali svijet vidi u tom govoru samo podvalu stare vrsti. Jednako tako i svi narodi, na koje se Churchill poziva, znadu što znače engleska obećanja. Europa ne sluša govor Churchilla. Ona ide svojim putem i provađa novi red, a na Churchillove riječi odgovara radom za novi poredak.