Svakom je hrvatskom seljaku dužnost, da poveća što je više moguće prirod na svojem polju. Treba osigurati prehranu hrvatskog naroda i preko toga pojačati gospodarsku snagu naše zemlje.Jedno od najvažnijih sredstava za povećanje proizvodnje jest ispravno gnojenje? Ta spoznaja nije nipošto nova, a bilo je i u Hrvatskoj vremena, kad su se kao nadopuna stajskom gnoju davale relativno znatne količine umjetnih gnojiva. To je bilo još prije velike poljoprivredne krize, koja karakterizira prvu polovicu prošlog desetljeća. Za vrijeme te krize nije seljak imao ni novaca, da bi mogao kupiti umjetnih gnojiva, niti bi se to kraj tadašnjih cijena poljoprivdenih proizvoda isplatilo. Posljednjih godina su se cijene doduže nešto poboljšale, ali se je gnojenje isplatio tek pod osobito povoljnim prilikama. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dobila je poljoprivreda konačno ono mjesto u cjelokupnoj privredi, koje joj kao njezinoj, srži i pripada. Kako bi pospješila proizvodnju, odredila je vlada za žito primjerene cijene i pomoću drugih mjera skinula sa seljaka brigu, kako će prodati svoje proizvode, tako da može svu svoju pažnju posvetiti proizvodnji i pri tome doći do svog računa. Osim toga su cijene, određene za poljoprivredne proizvode, tako visoke, da se gnojenja svakako isplaćuje. Sada je svakom seljaku omogućeno da Upravnim gnojenjem poveća prirod svojih polja i da tako pomogne sebi i svome narodu. Temelj svakog gnojenja čine stajski gnoj i gnojnica, uz koje treba јоš tlu, koje je siromašno vapnom, pružiti dovoljnu količinu vapna. (Stajski se gnoj međutim ne smije odvoziti na polje istovremeno kao i vapno). No količina hranivih sastojina stajskog gnoja ne dostaje za postignuće veće žetve, te se zbog toga moraju tlu u obliku umjetnih gnojiva dodavati i tri osnovne hranive sastojine: dušik, fosfor i kalij. Dušik se kao glavni pokretač biljnoga života i istovremeno kao glavni sastavni dio bjelančevina, daje tlu u obliku amonijevog sulfata, vapnene salitre ili vapnenog dušika. Fosforna kiselina, isto tako nenadoknadiv dio bjelančevina, od odlučne je važnosti za stvaranje ploda. Ona se dovodi tlu u obliku super-fosfata ili tomasove drozge. Kalij je prijeko potreban za stvaranje ugljčnih hidrata (škrobi i šećera). Osim toga čini bilje odpornijim protiv mraza i raznih bolesti. Kalij se dovodi u tlo ponajviše u obliku 40 posto kalijeve soli, a kod osobito osjetljivih biljki na klor, na pr. duhana, u obliku kalijevog sulfata. Sve tri temeljne hranive sastojine davaju se često zbog jednostavnosti i sprečavanja mogućih pogrješaka kod gnojenja, kao puna ili kao miješana gnojiva. Budući da su zemljišta u Hrvatskoj posijednijh godina vrlo malo gnojena dušikom, već gotovo isključivo fosforom, moramo predpostaviti, da je gotovo u svim krajevima nastupilo znatno osiromašenje tla dušikom. Sporazumno s Odjelom za uzgoj bilja ministarstva seljačkog gospodarstva preporuća se kod gnojenja u gospodarskoj godini 1941-1942. davati veće količine dušika, nego je to normalno uobičajeno. S obzirom na tu okolnost i na temelju dugo-godišnjih znanstvenih istraživanja i praktičnih iskustava, preporuča se kod gnojenja važnijih kultura po katastralnom jutru (-0,57 ha) sipanje slijedećih količina umjetnih gnojiva: Manje količine, koje su navedene u gornjem pregledu, vrijede za tlo, koje je obilato gnojeno stajskim gnojem ili koje je samo po sebi bogatije hranivim tvarima, kao što su to na primjer ritovi i crnicom bogata (humozna) zemljišta u nizinama. Manje količine dušika trebaju se kod žitarica također i onda upotrijebiti, ako usjev dolazi na polja, na kojima je prije toga bila, zasijana djetelina ili druge lepinjače (grahorica, soja, grah) jer bi u tom slučaju kod upotreba većih količina postojala opasnost da usjev polegne. Većina se količina treba naprotiv bezuvjetno držati, ako je tlo samo po sebi siromašno hranivim tvarima ako je bilo rijetko ili slabo gnojeno stajskim gnojem ili ako su prije loga sijani takovi usjevi, koji tlo vrlo jako iscrpljuju (kao na pr. sunčanica, heljda, proso, a i okopavine, ako nisu bile gnojeno stajskim gnojem). Veće količine dušika preporučuju se osobito na brdovitim položajima, jer se ti zbog teške pristupačnosti rijetko ili samo slabo gnoje stajskim gnojem i uvijek su siromašni u pogledu zaliha hranivih tvari, što se vidi već iz niskog rasta bilja ili žućkasta, odnosno svijetlo-zelene boje biljki. DOBA GNOJENJA Ako se kao dužično gnojivo upotrebljava amonijev sulfat, onda se njime gnoji općenito prije sjetve isto kao i kod superfosfata i kalija. To znači i kod ozimih usjeva i ozime repice u jesen, a kod proljetnih usjeva, okopavina i vlaknastih biljki u proljeće prije sijanja odnosno sadnje. Trajne kulture t.j. višegodišnje biljke, kao vinova loza, voćke, djetelišta i livade gnoje se u rano proljeće. Zbog jednostavnijeg postupka mogu se gore spomenuta gnojiva prije sipanja međusobno pomijašati. Aко oranicama treba dodati vapna, a to je kod većine naših polja prijeko potrebno, onda se mora vapno sipati na polje tri tjedna prije gnojenje umjetnim gnojivima. Ni na koji način ne smije vapno doći u zemlju istodobno kad i stajski gnoj ili gnojnica. Najbolje će biti, da se stajski gnoj u jesen zaore u zemlju zatim se u toku zime pospe vapno na surovu brazdu, a onda se polje u rano proljeće izravna branom i pognoji umjetnim gnojivim, po mogućnosti neposredno prije sjetve prije sjetve se tlo još jednom podrlja, kako bi se razasuto gnojivo dobro u zemlju razdijelilo.Kod livada se izvaža vapno na polje u ranu jesen, nakon čega si u kasnu jesen najmanje mjesec da na poslije vapnenja, dovozi stajski gnoj ili u rano proljeće gnojnica istodobno ili još bolje nešto kasnije sipa se umjetno gnojivo. Ako se djetelišta moraju gnojiti vapnom, onda se preporuča jesenje vapnenje a u rano proljeće davanje umjetnih gnojiva. Na svaki način treba, kod naših klimatskih prilika paziti na da umjetna gnojiva dođu u zemlju najkasnije do početka ožujka