Sovjetima jc s njihovim predhodnicima bila zajednička jedna jedina posebna ljubav za glumačku umjetnost. Obećavali su, da komunistička Rusija mora da bude raj za glumcem. Glumci su imali da budu novi bogovi, koji su se imali popeti na prijestolje starih. No raj ne nastaje ondje, gdje manjkaju preduvjeti, a bogovi nestaju, ako nema ništa drugoga od praznih fraza. Kao svi ostali stanovnici sovjetske države, tako propadoše uskoro i glumci. O nekom znamenitom staru pričalo sc da mu ide dobro i da ima svoju vlastitu kuću. No ova kuća bijaše samo neka gadna poteškoća, koja se sastojala iz jednog jedinog malog zamazanog prostora. No gore nego sva ova vanjska ograničenja bilo јer to da su Sovjeti neprestano novim odredbama u pogledu kazališta, pojedinih kazališnih komada i uloga, sustavno ubijali i razarali smisao i oduševljenje u samim glumcima. Najnedužnija rečenica, najobičnija riječ bila je već označena kao »buržujska». Prikazivanje komada, koji nije bio čisto po komunističkom programu, bilo je zabranjeno. Promjene na pojedinim dozvoljenim komadima pravile su se jednostavno za vrijeme predstava i pod prijetnjom ogromnih kasni. Tko se je tome iz osvjedočenja ili iz pomanjkanja prisutnosti duha odupirao, pao je u nemilost i bio osuđen kao neprijatelj države. Veliki dio znamenitih glumaca poubijan je, a drugi su nestali. Sve ove odredbe provedene su tako drakonskim mjerama, kakve si Europa no može predstaviti.