Iran leži između ruskog kolosa na sjeveru, čija je težnja za zauzimanjem novih područja neprestano rasla, a s druge strane između manje vidljive, ali zato ne manje osjetljive težnje za vlašću britanskog svjetskog carstva, koje je odlučilo svim sredstvima osigurati svoj indijski posjed. U takvom se položaju nalazi Perzija, o čijem značenju govori svaka povijesna knjiga. Ali je bilo jasno, da neće ni generala Wavella, a još manje boljševike spriječiti u izvadjanju njihovog ratnog nacrta slavne ruševine Perzepolisa, kojima se čitav svijet divi. Iran je postao žrtvom englesko-boljševičkog saveza. Na tu zemlju padali su požudni pogledi dvaju jakih susjeda. Tako dugo, dole su oba takmaca bila u ravnoteži i dok nijedan nije bio dovoljno jak da drugom otme ovaj zalogaj, mogao se Iran održati. S velikim je nepovjerenjem Iran morao gledati svako približanje požudnih susjeda, koji su se namjeravali proširiti na njegov račun. Englesko-ruska protivnost već od vremena Petra Velikoga, kad je pružio svoju ruku na sjeverne pokrajine Irana, koji se tad širio daleko prema Kavkazu. Car, koji je ponovno uskrisio rusko zavojevačtvo, imao je već stanovite predočbe o izlazu Rusije na toplo more. Oživotvorenje ove težnje, da dopre do Perzijskog zaljeva, ostavio je svojim nasljednicima. Ali one su predstavljale borbu s gospodarom Indije, jer je Iranski zaljev odlučan za obranu Indije. Engleska je kao gospodarica Indije postala protivnik u toj igri s Rusijom. Borba se vodila na području tako zvanog Srednjeg Istoka, a to je Irak, Iran, Afganistan do Turkestana i Tibeta. Kako je Iran u središtu ovih zemalja, moglo se predvidjeti, da će igrati najvažniju ulogu u toj borbi. Poslije Petra Velikog prošlo je još mnogo godina prije nego li je borba za Iran između Rusa i Engleza stupila u odlučnu fazu. Čitavo je 19. stoljeće bilo u znaku svjetsko-političkih suprotnosti između ruskog i britanskog carstva. U Iran su dolazili izaslanici jedne i druge sile. tu se vodila djelomično otvorena, a djelomično potajna borba. Odnosi su se kasnije djelomično učvrstili na nacrtu, da Engleska ima odlučujući nadzor u južnom dijelu Irana, a Rusija na sjeveru ove zemlje. Na taj je način iranska nezavisnost živjela jadnim životom. Promjena je nastala, kad su se Rusija i Engleska našle zajedno protiv Njemačke. Posljedice je ovog englesko-ruskog saveza osjetio Iran 1907. godine. Bez ikakvog su pitanja vlastodržci Petrograda i Londona podijelili Iran u tri utjecajna područja, jedan za Englesku, drugi za Rusiju, a treći je predstavljao ničiju zemlju između engleskog i ruskog utjecaja. Iran je u stvari postao rusko-engleski kondominion. To se najbolje pokazalo u prošlom svjetskom ratu, kad se nije ni Rusija ni Engleska obazirala na želju Irana, da ostane po strani sukoba. Uz to su se pojavili važni gospodarski interesi obih protivnika u Iranu. Rusija je napose držala u svojim rukama ribarstvo, novčarstvo i trgovinu u sjevernim pokrajinama Irana. Engleska je uzela koncesije za iskorištavanje zemnog ulja. Time je za Englesku Iran predstavljao dvostruki interes: vojnički, zbog osiguranja Indije, i vojno-gospodarski, jer je dobivala zemno ulje potrebno za vojničke svrhe. Englesko-ruski savez se već pri kraju prošlog svjetskog rata pretvorio opet u oštro neprijateljstvo. Boljševici su svim sredstvima nastojali oteti Iran ispod engleskog utjecaja, te su sklopili sa šahom prijateljski savez 1921. godine. U tom je savezu bilo napose spomenuto, da ruske čete mogu ući u Iran, ako će koja treća sila, a tu se mislilo Engleska, iz Irana ugrožavati Sovjetski Savez. Više su od jednog stoljeća bile Engleska i Rusija u Iranu suparnici. Sad su se opet našli zajedno, kako bi pritiskom uništili samostalnost ove napredne države, koju je s neobičnim sposobnošću podigao na današnju visinu Šah Reza Paklavi.