Međunarodna konferencija , pšenice, koja je nedavno vijećala u i Washlngtonu, položila je, po izvjestaju londonskog ≫Financial News-a≪ ; osnove širokog opsega, po kojima su Velika Britanija, Sjedinjene Države, I Kanada, Australija i Argencina zaključile zajedničko buduće utanačejnje za uređenje cijena na tržištu (poo!) za žito i druge prehrambene predmete u novom svijetu, ≫da se spriječi poratno pomanjkanje u starom svijetu≪. Iz ove vijesti se vidi, da Clty i Wallstreet hoće stvoriti prve temelje za poratni monopol pšenice, koji bi im, ako rat svrši po njihovim željama, donio ogromne dobitke. Naučili su nešto iz iskustva prvog svjetskog rata. Tada se su višak poljodjelske proizvodnje u novom svijetu nije mogao pravodobno skupiti u nekoliko ruku, tako da su dobitci koji su se mogli izvući iz bijede izgladnjele Europe, propali skupa sa pšenicom i kavom, za koju se dotle nije moglo naći tržišta. Sada hoće žanglo-sasko novčarstvo tržište unaprijed tako ustrojiti, da višak prekomorskih sirovina više ne će ići u korist starom kontinentu bez da Wall street daje za to svoju dozvolu i iz toga izbije svoje dobitke. Tehnika nove osnove je vanredno jednostavna: Silosi žita u Kanadi Argentini i Australiji puni su do krova. Državne blagajne troše beskorisno milijune za podhvate, koji imaju držati stalne cijene. Međutim nigdje se ne mogu naći kupci i vrijednost ogromnih skladišta trajno pada. U Kanadi i Argentini cijene su pšenice da cko ispod stanja prije rata. U Sjedinjenim su Državama samo inflatorske tendencije nove konjunkture naoružanja i spekulativno sudjelo vanje farmerskog nacrta za 1942. g. dovele do prolaznog porasla cijena i pšenice. I Washingtonska konferencija pšenice pustila je da osnova dozrijeva, kako bi onda korak po korak preuzeli višak čitavog svijeta na ≫zajedničku anglosasku odgovornost , t. j. kako bi taj višak vremenom nakupovali po i jeftinoj cijeni i tako stvorili monopol, koji bi svojim gospodarima osigurao potpunu slobodu u stvaranju cijena. Samo kada se poznaje ovu pozadinu, razumije se nedavni poziv predstavnika poljodjelskog ministarstva Sjedinjenih Država, u kojem putem krugovala poziva farmere, da povisuju neizmjerno za iduću godinu proizvodnju hrane, jer će hrana dobiti rat i diktirati mir. U oprečnosti stoji ovaj poziv prema činjenici, da američki farmeri već kroz godine dobivaju nagrade samo zato, da smanjuju usjev. Ovaj poziv ujedno povisuje neiskorišćene zalihe pšenice Sjedinjenih Država u tolikoj mjeri, da prije ili kasnije mora doći do sloma cijena, tako da bi špekulacija na jeftin način mogla doći do ovih zaliha. Još prije ovogodišnje žetve postigle su neiskorišćene zalihe pšenice u Sjedinjenim Državama visinu cd 10 milijuna tona. Ovogodišnja žetva procijenjena je sa 26 milijuna tona, a vlastita potreba Sjedinjenih Država iznaša 19 milijuna tona. Koncem ove godine možemo dakle računati u samim Sjedinjenim Državama s viškom od 17 milijuna tona pšenice. Europa je primila bez svakog uzbuđenja vijest o ovoj famoznoj privrednoj osnovi. Račun u Washingtonu bio bi moguće ispravan, da u Europi vladaju iste privredne prilike kao nakon svejtskog rata. Ali danas je položaj drukčiju Europa ima dosta ljudi i zemlje, da se sama može prehranjivati. Narodi kontinenta, ujedinjujući se, upoznali su svoju snagu. I bit će najveća od svih posljedica rata spoznaja, da se Europa može prehranjivati sama i da nema te sile izvan Europe, koja bi je mogla izgladnjeli. Zaključci Washingtonske konferencije samo su jedan dio velike anglasaske osnove da se izgladni Europa. Oni jasno otkrivaju paklene plutokratske osnove za novo uređenje europskog kontinenta.