Već pune dvije godine razmišljaju u Engleskoj o tome, u čemu leži zapravo pogreška dosadašnje politike i vođenja rata, koju su počinili britanski državnici. Kritika nije nikad zanijemila, a kadkada se i probije u javnost izazivajući krize povjerenja. Nije se zaustavila ni pred Churchillovom osobom. Sve do sada uspjelo je Churchillu održati se. Njegove grijehe i pogreške morali su drugi ispaštati, da bi se umirila savjest naroda. Već je lijep broj ministara, generala i admirala, koji su žrtvovani Churchillu za volju. Time, međutim, još nije nađen odgovor na pitanje, gdje se nalazi pogreška dosadašnjeg ratovanja, o kojem je »Times« jednom prilikom napisao, da je to »strategija od danas na sutra«. Konačno su se sve kritične primjedbe naročito posljednjih mjeseci našle u zajedničkoj konstataciji, da engleska vlada uopće nema smjelosti poduzeti ofenzivu, nego da samo o njoj govori. Engleskoj je javnosti očito već dosadio ovaj rat bez aktivnosti, pa se zato i pojavio zahtjev za stvaranjem »druge fronte« u Zapadnoj Europi, da bi se Sovjetskoj Rusiji pružila djelotvorna potpora. Tome zahtjevu javnog mišljenja morao je konačno popustiti i Churchill i zato je izdao nalog, da u Sjevernoj Africi započne »utrka s njemačkom ofenzivom«. Time hoće Egipat osigurati sa zapada prije nego što njemačke vojske idućeg proljeća kopnenim putem Bliskog Istoka prodru do jezgre Britanskog imperija. Pitanje je međutim, je li to prava strategijska ofenziva, koja je u stanju izazvati odluku i mijenja li se time nesretni položaj, u kojem se Engleska nalazi od pada Francuske? Pogreška engleskog ratnog vodstva leži zapravo u uplivu predaje, koja je u prošlom svjetskom ratu još bila opravdana. Engleska živi u iluziji, da je njezina pomorska snaga u vezi s strategijskim položajem otoka, s kojeg se mogu nadzirati svi morski putevi, dovoljna za dobivanje rata. Prema tome imala bi se zadaća Engleske ograničiti na to, da kopneni rat vode njezini saveznici, a da ona sama samo brani ovaj svoj povoljni položaj. Svakim ratom međutim, koji je Njemačka vodila i dobila posljednje dvije godine, u Londonu uviđaju sve jasnije, da su tim ratovima izgubljene ne samo bitke i saveznici, nego da se time bitno promijenio i zemljopisni položaj Engleske. STRATEGIJSKI POLOŽAJ ENGLESKE IZVANREDNO TEŽAK U prošlom svjetskom ratu smatralo je njemačko vodstvo, da će moći izdržati rat protiv Engleske, braneći Sjeverno More vlastitom, prilično jakom mornaricom od napadaja nadmoćne britanske mornarice. Engleska se tada nije upustila u tome beznačajnom kutu Sjevernog Mora u odlučnu bitku, jer njen strategijski položaj na otoku nije ni bio napadnut. Tada je još imala ova pasivna strategija svoje opravdanje. U sadašnjem ratu međutim svaki potez njemačke oružane snage sve više ugrožava strategijski položaj Engleske. Ratom u Poljskoj osigurala je Njemačka prije svega svoja leđa. Protuudarcem u Norveškoj osigurala je njemačka oružana snaga za konačnu borbu protiv Engleske i za svu budućnost odlučan položaj na desnom boku na obali otvorenog svjetskog mora. Svladavanjem Francuske osvojila je Njemačka obalu Kanala i daleko istaknuti atlantski položaj neposredno pred glavnom opskrbnom prugom Otoka. To su već bili odlučni udarci izvedeni protiv britanske pomorske sile. Daljnje vođenje pasivnog rata protiv Njemačke predstavljalo bi dakle za Engleze najveću glupost. »Ono što je izgubljeno bitkom, može se natrag osvojiti bitkom, ono međutim, što je izgubljeno geografijom, može se natrag osvojiti samo geografijom« — piše viceadmiral Wolfgang Wegener u svojoj knjizi »Pomorska strategija svjetskog rata«. U svom nepopravljivom položaju sada i englesko državno vodstvo instinktivno traži izlaz u ofenzivi. Sada nastoji Italiju potjerati iz Sjeverne Afrike, kao što je bezuspješno njemačku jugoistočnu frontu pokušala načeti s balkanske strane. Ovaj pustolovni nacrt doveo je, međutim, samo do toga, da je i u istočnom dijelu Sredozemnog Mora teško oštećena dosadašnja prevlast Engleske. I tu je konačno izgubljen geografski položaj. Na Dalekom Istoku sada se lome britanska uporišta. Upravno-gospodarstvenom organizacijom istočno-evropskog prostora nestalo je i zadnje nade uspješne provedbe blokade. I to znači konačnu promjenu geografskog položaja Engleske. Njezina je mornarica — napisao je nedavno jedan poznati britanjski stručnjak — potučena prije nego što je stupila u borbu. Uzalud lišava Churchill sada svojih položaja vodeće generale, uzalud se na rubu Afrike utiče ofenzivi, koja je zapravo samo obrana položaja na Srednjem Istoku, koji su već ugroženi sa sjevera. Vojničku odluku obzirom na cjelokupni položaj Engleske ne može Churchill više time izvojštiti. Promašio je povijesnu priliku. Njemačko vodstvo znalo je u ovom ratu od prvog dana iskoristiti svaku prednost, koju joj je stvorila njezina oružana snaga, te je na svakoj fronti znala izazvati promjene trajnog značaja. Engleska naprotiv nije se znala nikako koristiti jedinom prednošću, kojom je raspolagala, svojim otočnim položajem. Da li je mogla tu nešto spasiti washingtonska konferencija?