Engleska je danas samo istaknuti privjesak i uporište Sjedinjenih Država. I u samoj se Americi čuju sve jače i glasnije takvi glasovi. Tako piše časopis »Life«: Moramo spoznati, da Velika Britanija nije za nas neka tuđa sila, već naša 49-ta država!« Sada je međutim postalo jasno, da je pomoć za to vlastito uporište suviše malena i da dolazi kasno, te da je čak ulaskom Amerike u rat postala još više problematičnom. Međutim se redoslijed događaja u mnogim plutokratskim glavama, predstavlja ovako: Engleska treba izdržati kao zalaznica sve do kraja. Ako pri tome propadne, osnovat će se anglosaska svjetska unija, u kojoj će Engleska spasiti ostatke Empirea i mornarice, kao i svoj gornji stališ, koji je napustio otok. Ta će unija zatim nastaviti iz daljine rat protiv Njemačke. To će biti u glavnom američki gospodarski rat protiv Europe, jer vojnički ne mogu USA mnogo škoditi Njemačkoj. Taj produljeni gospodarski rat, koji će onemogućiti mir, ne će moći, prema mišljenju u Americi, Europa ni u kojem slučaju izdržati, pošto joj je mir potreban kao i uvoz hrane i sirovina. Kako izgledaju, međutim, u istinu mogućnosti gospodarskog rata zapadne polutke protiv Europe? Sjedinjene su Države započele taj gospodarski rat protiv Njemačke već davno, a od prošlog ljeta vode ga protiv cijele Europe. Washington je prekinuo trgovačke veze s Francuskom i pokušao je upecati pomoću vitamina. — Amerika dobavlja neznatne količine Španjolskoj, a posljednji neutralci u Europi, Švicarska i Švedska, moraju se neprestano boriti, da njihova potraživanja u Sjedinjenim Državama ne budu proglašena zaleđenim. Sjedinjene Države postupaju s Europom politički i gospodarski već sada kao s jednom neprijateljskom jedinicom. Taj američki postupak dovodi Europu u sve tješnju vezu. Američki gospodarski rat protiv Europe tup je kao oružje, ali je u isto vrijeme protiv svoje volje pomagač stvaranja europskog gospodarskog jedinstva, poticatelj kontinentalne samoopskrbe. Proizvodna snaga europskog veleprostora, nakon što se potpuno provede, ogromna je. Ona prelazi u pogledu mogućnosti naoružanja daleko američki kapacitet i dotiče i za opskrbu u prehrani. Upravo na poljodjelskom području može biti proizvodnja još mnogo pojačana. Iza zaštitnog i otpornog zida, organizirat će se Europa, koja hoće živjeti. Pri tom će sačuvati sve prednosti u pogledu naoružanja, dok će se svom snagom posvetiti razvitku poljodjelstva i tehničkog napretka. U Njemačkoj je nastupilo novo doba strojo-tehničkoga napredka, koje svojim stanjem daleko prelazi prosječni američki strojni veleobrt, a i francuske tvornice uvađaju smišljenu proizvodnju na tekućoj vrpci kao i potrebni precizijski rad. Gospodarskim se ratom Europu ne može upropastiti. Europa može to izdržati. To će je što više ujediniti i očeličiti. Ali taj je rat zapravo uperen protiv same Amerike. Sjedinjene Države preuzele su ovim ratom veliki gospodarski i društvovni rizik, kojim srljaju u revoluciju svojih dosadanjih životnih oblika. Treba spomenuti samo neke pojave na američkom horizontu: ogromni državni dugovi, inflacija, promjena priradneg sustava, politička diktatura, napadaj širokih slojeva na glavničarstvo, ograničenje potrošnje, krzmanje, skakanje cijena, nesnosni birokratizam, daljnja koncentracija poduzeća. U tom razvitku pojavljuje se čak i povijesna ironija. Roosevelt je sam ustvrdio, da na zemlji ne mogu postojati usporedo dva razna sustava: liberalni i totalitarni. Pri tome juri sa svojom ratnom politikom u sustav upravljanog gospodarstva, koji kod duljeg trajanja rata mora dovesti do potpunog podržavljenja priradnoga vodstva, a to može pretvoriti zapadnu polutku u državno-gospodarsku. Zar sa u istinu ne bori Amerika za održanje liberalnog priradnog sustava! Rooseveltov »New Deal« ima cilj, da spriječi ugrožavanje temelja političke demokracije uslijed stvaranja nadmoćnih struja unutar gospodarstva USA. Ništa nije opasnije za stabilnost tih temelja od rata, osobito dugog rata. Polovica svih naloga za naoružanje, izdanih od strane Washingtona, dospjela je u ruke svega šestorice međusobno povezanih koncerna. U članku pod naslovom »Rat i mali čovjek« ustanovio je »Times«: »Rat je pravi revolucionar kod koncentracije veleobrta. Tu koncentraciju pomaže država, jer joj je na taj način znatno olakšan nadzor. Stoga je rat u vrijeme silnog tehničkog napretka vrlo opasan za liberalni gospodarski sustav, jer vodi zaoštrenju, a nakon, toga i slomu kapitalizma, dok sprema put socijalizmu.« Besmislenost američke borbe protiv Europe postaje još jasnija, ako taj primjer slijedimo do kraja kao alternativni. Postoje ratni ciljevi, koji dolaze do apsurdnosti. Sve kuda bi Amerika pobijedila Europu, ne bi joj mogla uvriježiti svoje liberalne ideje i životne oblike, za koje se navodno bori, jer bi ih i ona sama međutim izgubila! Teško se može pretpostaviti, da će se Južna Amerika pridružiti USA u njenom gospodarskom ratu protiv Europe. U njenom je vlastitom probitku čim brže uspostaviti ponovno trgovinu s Europom. USA nisu kupci na veliko za meso, pamuk, žito, ulje i kavu. Sjeverno-američka potreba kaučuka, kalaja i ostalih rudarskih proizvoda iz područja Anda nije tako velika, da bi im uspjelo reorganizirati Južnu Ameriku i pretvoriti u dobavljača Sjedinjenih Država. Gospodarski rat USA protiv Europe, koji bi trajao duže vremena, znači gospodarski slom Južne Amerike. Za nekada tako realnog američkog poslovnog čovjeka, koji priznaje samo poslovne probitke, takovi su izgledi upravo tragikomični. U njegovom bi probitku bilo iskoristiti što prije velike mogućnosti nagomilanih potreba kupovina u Europi. Gospodarski rat protiv Europe naprotiv nameće mu upravljani prirad i državni kapitalizam, te ugrožava njegove liberalne temelje, a to su posebničko vlasništvo i sloboda poduzetničkog poslovanja.