Najvećom brzinom juri u brazdi flotila minolovaca kroz Atlantski Ocean natrag prema Kanalu. More je samo slabo uzburkano, sunce stoji duboko na obzorju. Na svim brodovima vlada mir. Na mostovima stoji straža i promatra daleku površinu mora. Zapovjednik, naš poručnik bojnoga broda, legao je na divan u kabini za zemljopisne karte i malo je zadrijemao. Ponekad se na jarbolu vodećeg broda opaža signal. Obično glasi saopćenje: »K — K — u« (zapovjednik zapovjedniku). Sada se na jarbolu opet pojavljuju zastavice. Međutim ovaj put mornari u brodovima odmah svi skaču. »Uzbuna!« ori se preko palube. — »Vidi se neprijateljska podmornica, koja roni!« javlja mornar na jarbolu zapovjedniku, koji je već stigao do mosta. Još slijedi izvještaj o jednom broju, iz kojeg zapovjednik razabire, u kojem je smjeru podmornica nestala uvodi. Odmah polete naši brodovi u ovome smjeru. »Pripremite podvodne bombe! Na 50, 90, 120 m!« glasi zapovijed. Na krmi nastaje živahno gibanje. Momčad u prslucima za plivanje, na pola napuhnutim, da su u slučaju nužde spremni, postavlja podvodne bombe na stroj za bacanje, ili ih polaže na palubu. Tempira se dubina, u kojoj bombe moraju eksplodirati. Sve se to provađa vrlo brzo, bez uzbuđenja, uvježbanim kretnjama. Usred palube stoji časnik, koji prenaša zapovijed komandanta, sa slušalicama na ušima i mikrofonom na ustima. Minolovci naše flotile sada plove u jednakoj visini i u stanovitom razmaku. »Podvodne bombe su pripremljene!« prenaša časnik, i komandant zapovijeda: »Bacajte!« U visokom luku lete iz sprave teške crne bombe kroz zrak, udare pljuskajući u vodu i potonu. Kroz više sekundi uzrujano čekanje. Onda slijedi mukla detonacija pod površinom vode. Nekoliko časaka iz toga naš se brod jako uzdrmao. Pod snagom eksplozije stišče nevjerojatni pritisak vodu oko našega broda. Jedan takav val širi se oko nas i uzdrma sve, što stigne. Ovaj val uhvati i naš brod, koji juri velikom brzinom i uzdrma ga tako jako, da sve puca. Jao podmornici, koja se nalazi u blizini ovakove bombe! Međutim leti bomba za bombom preko palube. U razmaku od samo nekoliko sekundi slijede eksplozije jedna za drugom. Cijela posada naše flotile samo ima jednu misao: uništiti opasnog protivnika! Nova zapovijed ori preko palube. Mornari prestaju bacati bombe, i naš brod polazi u protivnom smjeru. Sa mosta vidimo najedamput neko gibanje u vodi. Na površini mora pojavi se ulje, mjehurići zraka dignu se u vis. Jedan mornar viče: »Podmornica je pogođena!« Naš ga zapovjednik oštro pogleda i reče: »Ravno tamo prema onoj mrlji ulja! Pripremite podvodne bombe! Dubina 90 i 120 m. Opet prolaze sekunde. »Podvodne bombe su pripremljene«, javlja časnik s krme. Sada je stigao naš brod do mrlje ulja, koja se sve više proširila na moru. »Bacajte!« Opet lete smrtonosne bombe kroz zrak, udaraju u vodu, tonu, detoniraju. I opet se trese naš brod užasnom snagom. Nakon nekoliko časaka polazimo obratnim smjerom i šaljemo čamac na ono mjesto, gdje se još uvijek širi ulje. Možda će se nešto naći od potonule podmornice. Konačno dobije naš brod zapovijed, da preko noći stražari na ovome mjestu i ostavlja flotilu, koja plovi dalje prema sjeveru. Na brodu još uvijek vlada uzbuđenje. Posada razgovara o događaju, raspravljajući pitanje, da li je podmornica uništena. Idućeg jutra bila je mrlja ulja već tako široka, da više nije postojala sumnja, da je engleska podmornica zaista potonula. Konačno nam je i zapovjedništvo našeg uporišta čestitalo na uspjehu, jer je britanski admiralitet priznao gubitak jedne podmornice, uništene podvodnim bombama.