Odlučna novotarija, koju je trgovačka politika doživjela, sastoji se u spoznaji, da nije dovoljno carinskim mjerama, pa čak i određivanjem uvoznih i izvoznih kontingenata uputiti robni promet stanovitim smjerovima, nego da je prije svega potrebno pristupiti tome i sa strane platežnog prometa. Prve su godine 1931. neke srednjoeuropske eemlje, naime tadašnja Austrija, Mađarska i Bugarska uvele nadzor platežnog prometa na temelju stanovitog ograničavanja. Razvoj njemačko-talijanskih gospodarskih odnosa od 1933. postao je onda pravim uzorom, koji se postizava, kad dvije zemlje s istog stanovišta pristupaju međusobnom upravljanom oblikovanju gospodarskih i novčarskih odnosa. Posljednjih sedam godina uspjelo je izmjenu robe između Njemačke i Italije skoro potrostručiti: Kraj toga riješena su tako povoljno i pitanja platežnog prometa, da se pojavila čak mogućnost, da su mnoge stotine milijuna lira stavljene na raspolaganje njemačkim putnicima za oživljavanje prometa stranaca u Italiji. Ovaj veliki uspjeh bio je moguć tek na temelju strogog državnog vodstva prirada s obih strana, u čijem se okviru pobuda iz njemačkog i talijanskog gospodarstva mogla nesmetano razviti unatoč pojava opće krize. Novi svjetski rat postavio je voditelje trgovačke politike svih europskih zemalja pred posve nove zadaće. Pokušaj Engleske, da ne samo Njemačku i Italiju, nego čitavu Europu izgladni nemilosrdnom, i protiv građanskog stanovništva uperenom blokadom, pokazao je opet, da sila, koja namjerava učiniti zlo, znade i dobra stvoriti. Osjećaj solidarnosti silno je porasao među europskim narodima. Svagdje se razvija uvjerenje, da baš na gospodarskom polju tjesnja suradnja europskih naroda mora donijeti velike prednosti za sve strane. Europsko gospodarstvo mora se zajedničkom suradnjom svih država voditi tako, da uzmogne najnužnijim potrebama kontinenta udovoljavati vlastitim sredstvima, i sredstvima onih područja, koja su joj zemljopisno pristupačna. To ne znači, da Europa može posvema udovoljiti svojim potrebama ili da im treba udovoljiti. Ako bi i postojala spomenuta predpostavka, da se Europa sama može opskrbiti najnužnijim dobrima, preostat će još uvijek opsežan i za obje strane probitačan trgovački promet između Europe i prekomorskih zemalja. Ako uspije upravljanom suradnjom sve više podići blagostanje europskih naroda, intenzivirati europsko poljodjelstvo te izgraditi veleobrt, porast će naprotiv potreba, a prije svega kupovna snaga Europe, pa će naš kontinenat kao područje prođe za izvaneuropska područja biti još probitačniji, nego li što je već danas. Obratno pak stvorit će pojačanje europske proizvodnje preduvjete, da se u odgovarajućoj mjeri povisi i izvoz Europe u prekomorske zemlje.