Nepun mjesec dana nakon početka neprijateljstava na Tihom Oceanu palo je nakon osvojenja osamljenih američkih otočnih uporište u ruke Japana i glavno uporište USA na Dalekom Istoku Manilla zajedno s ratnom lukom Cavitom. Gubitak ovog uporišta do skrajnosti je rastužio anglosaksonski svijet, koji i onako u posljednje vrijeme doživljuje jedno razočaranje za drugim. Britanski satnik Liddell Hart, jedan od najpoznatijih engleskih komentatora ratnog položaja, predviđao je odmah ovakovo pogoršanje općeg ratnog položaja. Ustanovio je, da se položaj Britanaca i Amerikanaca na Dalekom Istoku sve više pogoršava. U svojim razmatranjima dolazi do zabrinutog pitanja zašto se zapravo ratna mornarica USA ne pojavljuje u Singaporeu! Prema računima postavljenim prije rata trebala bi svega četrnaest dana, da iz glavnog havajskog uporišta Pearl Horbour stigne u teško ugroženo britansko uporište. Međutim prošlo je već mjesec dana, a da se uopće ništa nije čulo o pojavi američke mornarice u zapadnom dijelu Pacifika. Zabrinuto pitanje engleskog komentatora o neobjašnjenoj odsutnosti američke mornarice predstavlja jezgru ratovanja na tom Oceanu, međutim to pitanje predočava nam i svu veličinu operativnog podhvata, koji je japansko vrhovno zapovjedništvo izvršilo u prvim tjednima rata. Bitka na otoku Luzonu, koja je dovela do pada Manille, bila je kopnena bitka. Japanske pješačke divizije jurišale su na Američke divizije, japanske oklopIjene pukovnije jurišale su na američke utvrde, japanska vojska stekla je neizbrisivu slavu kako na Luzonu, tako i na Hongkongu, te prilikom napredovanja na Malayi i na Borneu. Međutim preduvjete za te pobjede stvorila je prije par tjedana japanska mornarica i njeno zračno oružje. Kad je 7. prosinca na Havajima satrla brojne američke bojne brodove i krstaše, osigurala je put svojim brodopratnjama, kojima su se desetke tisuća japanskih vojnika s odgovarajućim oklopljenim kolima iskrcali na Filipinima na Borneu i na Malayi. Japansko je vrhovno vodstvo od početka spoznalo usku povezanost raznih ratišta unatoč njihove gorostasne prostorne udaljenosti, te je željeznom logikom stvorilo svoju osnovu, ostvarivši ju pravom japanskom odlučnošću. Posljednjih godina vrlo je često uspoređena japanska vojska s vojskom Rusije i Kine ili s istočnoazijskim snagama Engleske i USA; pomorski stručnjaci uspoređivali su stalno japansku mornaricu s mornaricom Sjedinjenih Država i Engleske. Ove usporedbe bile su brojčano približno točne, ali nam ipak nisu prušale cjelovitu sliku. Japanska oružana snaga bila je naime uvijek posvemašnja cjelina, ona je cjelina s gledišta carskog glavnog stana, tako je odgojena, te se kao jedinstvena cjelina primjenjuje i u borbi. Poput oklopljene amfibije pojavljuje se čas na kopnu, čas na moru i u zraku ne štedeći svojim ubojitim udarcima. I kao što je japansko strategijsko vodstvo u svojoj zamisli stvorilo jedinstvo svih oružanih snaga, tako je i od daleko raštrkanih otočnih skupina Oceana stvorilo jedinstveno ratište. Da bi ta oružana snaga mogla pobijediti istodobno na Filipinima, na Hongkongu, u Saravaku i na Malayi, i bogzna gdje u najskorijoj budućnosti — izvela je najprije udarac na ratištu, koji je od Singaporea udaljen skoro toliko, koliko Panamski kanal od Zagreba! Vrhovno vodstvo japanske oružane snage pokazalo je time upravo nevjerojatnu genijalnost računanja s golemim prostorima, kontinentima i svjetskim morima, i taj je račun bio točno postavljen prije, nego li je pao prvi udarac. Pearl Harbour i Manilla — ova dva toliko udaljena uporišta, predstavljaju u ratnoj povijesti jedinstvenu strategijsku povezanost. Time je međutim i uslijedio odgovor na zabrinuto pitanje engleskog kroničara Liddella Harta. Nakon tako strahovitog udarca, kakav je američka mornarica primila na Havajima mora svaka mornarica izgubiti volju za put u nepoznatu daljinu. Mora se međutim priznati, da i tužna sudbina najponosnijeg broda britanske ratne mornarice, admiralskog bojnog broda »Prince of Wales« nije mogla pridonijeti tome, da osokoli američku mornaricu poći na opasni put u Singapore. Pearl Harbour i slučaj »Prince of Walesa« ni dakle razjašnjenja za fatalnu lutnju i tajinstvenost, koja sada obavija mornaricu, koja je prije njesec dana slovila kao najjača mornarica Tihog Oceana, a koja je međutim kod prvog udarca tako naglo zatajila. Istina, udarac, dobiven u Pearl Harbouru, ne mora biti knock-out, možda će ostatak američke mornarice jednog dana ipak krenuti na nesigurni put u Singapore ili u australske vode. Kakva god joj bila onda sudbina, sigurno je, da je zakasnila, jer ne može više spriječiti Japance, da izvojšte svoje odlučne uspjehe u zapadnom dijelu Pacifika. Japanci su već sada osvojili velevažna strategijska uporišta i bogate, nalazišta najvažnijih sirovina. Britanci i Amerikanci mogli su možda spriječiti ova osvajanja, da su odmah u početku borbe bili dovoljno jaki. Sada je nemoguć zadatak natrag osvojiti ova područja, pogotovo kad nema nikakvog izgleda, da će udruženi Anglosasi u dogledno vrijeme moći nadoknaditi silne gubitke, koje su im zadali odrješiti Japanci. Kad se već glavnina američke mornarice nije mogla odlučiti na nesigurni i tegotni put preko Pacifika, izazvalo je također iznenađenje, da se nije osjetila ni aktivnost američke istočnoazijske mornarice, koja je imala baš osobitu zadaću, da brani Filipine. Ta mornarica se ipak sastoji od nekoliko krstaša, brojnih razarača i dosta velikog broja podmornica. Međutim i pokraj toga mogli su Japanci poslati s brodopratnjama na Filipine oko sto tisuća vojnika te na desetke tisuća na Malaju i na Britanski Borneo, dok je osvojenje Hongkonga izvršeno s kopnene, kineske strane uz potpunu odsutnost anglosaksonske mornarice. Gubitci ovih silnih japanskih brodopratnji nisu spomena vrijedni. Japanci su ispravno naučili od Nijemaca, da je prva zadaća u suvremenom ratu postići gospodstvo nad zračnim prostorom. Zadobivši to gospodstvo nad čitavim gorostasnim prostorom Pacifika, anglosaska mornarica nije mogla više odoljeti očitoj japanskoj premoći.