Ako Japanac baca pogled prema Istoku, onda između njega i prvog kopna pred njim leži Tihi Ocean u širini od 8000 km. Najkraći put od Tokia ao ulaska u Panamski kanal, veze između Tihog i Atlantskog Oceana, dulji je još za 7000 km. iznosi dakle 15.000 km. To je važno znati, ako želimo razmatrati strategijski položaj na Dalekom Istoku. Zrakoplove s dvostrukim dosegom nego li je najkraći put od uzletišta u Americi do cilja u Japanu, još ne poznajemo. O nošenju kakvog tereta bomoi ne smijemo uopće ni misliti. Radi toga igra na ovom ratištu za obje strane odlučnu ulogu pitanje uporišta. Nas u prvom redu zažnimaju zračna i pomorska uporišta Sjedinjenih Država i Engleske. Kako Engleska, tako i USA, poiagale su veoma veliku važnost na njihovu izgradnju. Koji to ≫zračni mostovi≪ — tako bih nazvao ta uporišta — vode iz Sjeverne Amerike u japanski prostor? A gdje su najvažnija zračna uporišta britanskog carstva na Dalekom Istoku? Najsjeverniji zračni put vodi iz Site u Kanadu preko Aljaske duž otočja Aleuta prema sovjetskom poluotoku Kamčatki. Na Aljaski te na Aleutima postoji nekoliko uporišta kopnenih l pomorskih zračnih snaga. Poznati njemački zrakoplovac pukovnik von Gronau služio se na svom putu oko svijeta tom prugom. Dutsch Harbour je tamo najpoznatije zračno uporište. Kojih tisuću kilometara dalje prema jugu postoji ≫zračni most≪ iz San Franciska preko Ilavaja na otočje žMidway, 3 odavde preko samotnih otoka Wake i Guama do Filipina, odakle se mogu doseći Hongkong i Singapore. čitava zračna udaljenost između San Franciska i Filipina iznosi oko 13.200 lalometara, te je ovaj ≫most≪ počivao na spomenuta četiri stupa, koja su ga podijelila na ।pet lukova, od kojih je međutim svaki bio dug preko 2000 kilometara. Ovaj ≫zračni most≪ međutim već je prekinut od Japanaca. Prvih dana rata zauzet je Guam, nešto kasnije slijedio je V/ake, a sad osvajaju Japanci i Filipinsko otočje, tako da taj drugi zračni most siže s američke strane samo do otočja Midway, dakle niti do polovice puta, koji se ima prevaliti do azijskog kopna. S Havajskog otočja polazi međutim i drugi ogranak ovog zračnog mosta prema jugu. Južno od Havaja, na Feniksovom otočju, te na Samoi, izgrađena su zračna uporišta, koja bi možda preko Port Darwina na sjeveru Australije ili preko Nove Guineje omogućila zračni put prema Singaporu. Taj je put međutim znatno dulji od sjevernijeg zračnog mosta. Moglo bi se reći, da su si Sjedinjene Države svojim zračnim uporištima na potezu Midway — Feniksovo otočje — Samoa stvorile u pravcu zapada vertikalno polje zračnih predstraža na Tihom Oceanu. Osim toga osnovale su USA i niz jakih zračnih uporišta na Filipinima, ali ovi već redom prelaze u ruke Japanaca. Konačno postojale su u tom prostoru, u britanskoj sferi, veoma snažna, dobro izgrađena i sjajno opskrbljena britanska zračna uporišta u Hongkongu, u Sjevernom Borneu, u Singaporu, te na Malajskom poluotoku, ali su uporišta u Hongkongu i u Sjevernom Borneu već izgubljena za Engleze, dok ih Japanci sada jedno za drugim osvajaju na Malajskom poluotoku, tako da je već neposredno ugroženo i najveće britansko uporište na Dalekom Istoku, sam Singapore. JAPANCI VLADAJU GOROSTASNIM ZRAČNIM PROSTOROM NA PACIFIKU Treba međutim uočiti, da se sva navedena engleska i američka zračna uporišta nalaze u udaljenosti od dvije tisuće i više kilometara od samog Japana. Ta udaljenost sama po sebi praktički isključuje svaku mogućnost upotrebe bombardera na daleki doseg, naime kopnenih zrakoplova. Ovi zrakoplovi morali bi s teretom bombi imati doseg najmanje pet tisuća kilometara, đa bi s kojeg od spomenutih uporišta mogli ugroziti Japan, pa se opet vratiti u uporište — ali takvih bombardera nam još tehnika nije stvorila. Sa zapada i juga ne može se dakle danas Japan napasti kopnenim zrakoplovima, a jedva iz kineske fronte. Kraj daiaJnjsg stanja kineskog zrakoplovstva, s one strane Japanu uopće ne prije-i nikakva neposredna opasnost. Stanovita opasnost postoji naravno od napadaja s jednog ili više nosača zrakoplova, koji bi se u vezi s pomorskim napadajem ili pod zaštitim ja ke mornarice približili Japana. Ovakva mornarica morala bi se međutim pojaviti u japanskim vodama, u velikoj udaljenosti od vlastitih pomorskih i zračnih uporišta. Takva bi pak mornarica morala voditi veoma tešku borbu, ako bi htjela svladati japanske pomorske i zračne snage i još k tome obalnu obranu. Japan se dakle danas nalazi u prilično velikoj sigurnosti u pogledu zračnih napadaja sa zapadne i južne strane. Nastojat će naravno još povećati ovu sigurnost. Ako s tog stanovišta promatramo dosadašnje događaje na Dalekom Istoku, vidimo, da im je to već u znatnoj mjeri i uspjelo. Japansko zračno oružje izvojštilo si je svojom izvanrednom napadačkom snagom zasluženi uspjeh, čije se posljedice s obzirom na cjelokupni razvoj rata u najskorijoj budućnosti ne mogu dovoljno isticati. Japaiisko je zračno oružje prisililo Englesku, da je morala stijeg admirala svojih pomorskih snaga na Dalekom Istoku istaknuti na krstašu od samih deset tisuća tona, a to je u ratno doba i te kako važna činjenica. Isto zračno oružje zadalo je na Havajima, na Filipinama i Malajskom poluotoku najteže udarce američkom i engleskom zrakoplovstvu. Neznatni gubitci pak, koje je pretrpjelo, dokazuju, da je svagoje, gdje god se pojavilo, imalo uspjeha. Važne su posljedice dosadašnjih uspjehe, osobito s obzirom na ugroženost japanskog otočja iz zraka: osvojenjem Wakea, Guama i Filipina postao je najkraći i najvažniji američki ≫zračni most≪ neuporabiv, a to je težak udarac i s obzirom na mogućnost naknadne dobave američkih zrakoplova zračnim putem. Potapanjem brojnih bojnih brodova i krstaša i niza daljnjih engleskih i američkih ratnih brodova predstavlja za Japan jamstvo, da u dogledno vrijeme ne treba očekivati zračni napadaj sa strane nosača zrakoplova, jer bojni brodovi, koji bi morali zaštićavati takve nosače, već su na dnu mora. Naknada za njih, koju bi poslali Engleska i USA, morala bi do samog bojišta prevaliti mnogo tisuća morskih milja. Već prema dosadašnjim uspjesima Japanaca može se dakle reći, đa se opći položaj temeljito ismjerlo u njihovu korist.