Vrativši se sa svog prosjačkog puta u Washington, gdje je posjetio posljednju nadu anglosaske plutokracije, Roosevelta, našao je Churchill u Londonu vrlo neugodno raspoloženje. Propast englesko-američke pomorske prevlasti na Tihom Oceanu, munjeviti udarci Japana, koji drmaju vratima Indije i Australije, kobni završetak velikom reklamom razglašenog »triumfa« u Libiji, uzaludno krvarenje boljševičkih masa na ledenim poljanama Rusije, nezadovoljstvo dominiona, sve to stvorilo je u britanskoj prijestolnici raspoloženje, koje je uništilo i posljednji ostatak ugleda ovog nesuđenog spasitelja imperija. Našao je i nadasve zabrinute očeve domovine, kojima je u Donjem domu imao polagati računa o ovom neprekidnom nizu katastrofa, pa se, da spasi ostatak svog političkog ugleda, utekao teatralnom triku: na dan svog velikog ratnog ekspozea u parlamentu dao je proširiti vijest, da su u Europu stigli spasitelji britanskog carstva, prve američke čete, koje su i 1918. prema tvrdnji anglosaske promičbe »spasile« svijet i omogućile mirovni ugovor u Versailiesu. Ovaj promičbeni trik lukavog starca donekle je i uspio: lakovjerni Londonci, koji se već počinju hvatati za svaku slamku, povjerovali su doista da će par tisuća Amerikanaca spasiti onih 45 milijuna Engleza, koji u zebnji i magli na svom otoku očekuju spas zbilja samo od čuda. Čudo je bilo međutim dovoljno, da Churchilla spasi od neugodnog obračuna pred Donjim domom, te da mu ishodi glasovanjem povjerenja ponovni rok, da opet doživi novi — poraz. Dolazak prvih američkih postrojbi u Europu iskorišćen je međutim i za drugu svrhu. Američki »spasitelji« nisu stigli u Englesku, niti u Škotsku, dakle na uže područje Ujedinjene Kraljevine, nego u Irsku, i to u Sjeverni dio Irske, koji je još uvijek unatoč krvavih prosvjeda stoljećima potlačenog irskog naroda pod nadzorom Engleske. Taj dolazak Amerikanaca predstavlja dakle i tešku provokaciju Irske, malog ali hrabrog naroda od nepunih četiri milijuna. To su imali izvesti baš Amerikanci, koji su od uvijek slovili kao prijatelji Iraca, a koji su se sada dali na neugodni položaj, da učine ovu uslugu Englezima. Churchill se međutim prevario, ako je mislio, da će ovako zateći Irce. Na prvi glas o dolasku američkih četa, podigao je glasno svoj prosvjed vođa Iraca i predsjednik njihove slobodne države De Valera, koji je jasno izjavio: »Mi smo odlučni boriti se za našu neutralnost, i mi ćemo se boriti, iako znamo, da nam ova borba donosi samo tegobe i bijedu za naš narod«. MRAČNI CHURCHILLOVI CILJEVI U POGLEDU »ZELENOG OTOKA« Ovaj prosvjed ne predstavlja govorničku frazu. Irska je gospodarski stoljećima zarobljena i iskorišćena od engleskih nasilnika, u velikoj mjeri upućena na uvoz najvažnijih životnih potreba. Od početka sadašnjeg rata taj se uvoz u ograničenoj mjeri podržavao samo još iz Sjedinjenih Država. Posve je dakle jasno, da ovo odlučno držanje De Valere protiv englesko-američkog zahvata znači daljnje ograničenje uvoza američke robe. Engleska se dakle ovaj put poslužila prijateljstvom USA da ga zlorabi za svoje mračne ciljeve u pogledu Irske. Zato je nedavno iznesen i prijedlog, da se zapadne luke Irske stavljaju na raspolaganje Sjedinjenim Državama, ali je i taj prijedlog naišao na jednako odlučni otklon Iraca. Opskrba živežem Irske je nedostatna, ali zato nije odgovorna sadašnja vlada. Irska se doduše naziva »zelenim otokom« te blaga i vlažna klima daje toj zemlji doduše plodnost, pa na njoj naročito dobro uspijevaju osobito žitarice, ali zemlja ipak nema dovoljno hrane, a to je posljedica žalosnih prilika nenapučenosti. Irska naime oskudijeva na radnim snagama. Vlada de Valere je na razne načine pokušala spriječiti iseljivanje. Poduzela je mjere, da se poveća površina obrađene zemlje, ali ni to nije uspjelo izjednačiti ponudu i potražnju žitarica. Pokušao je razviti i veleobrt, da spriječi veliko iseljivanje, ali je teško to stvoriti u zemlji, koja ne raspolaže nikakvim sirovinama. Budućnost Irske ovisna je dakle od racionalnog proširenja poljodjelstva. Stočarstvo je glavna gospodarska grana Iraca. Brojitba stoke 1938. godine iskazala je u Irskoj preko 4 milijuna goveda, preko tri milijuna ovaca, oko pol milijuna konja, te oko sto tisuća koza. Ovako stočarstvo znatno nadmašuje potrebe samog otoka, pa su zato mesarski proizvodi glavni predmet irskog izvoza. Irska je dakle glavni i najbliži dobavljač mesa Engleskoj. Iz prekomorskih zemalja nema više dovoljno dovoza mesa, jer se raspoloživa brodska tonaža upotrebljava za »važnija robu«. Ako bi Engleska nastojala silom doći u posjed strateških važnih irskih luka, mogla bi prema De Valerinoj prijetnji računati s oružanim otporom Iraca, a taj bi Englesku lišio glavnog dobavljača mesa. To je razlog, zašto se Churchill sada poslužio prijateljstvom Roosevelta, da Irsku podredi svojim strategijskim osnovama, a da ipak ne izgubi svog dobavljača mesa. U Sjevernoj Irskoj morale su se dakle iskrcati američke čete, da u danom trenutku obave u Irskoj krvnički posao mjesto Engleza, te da Churchillu posluže kao zgodna isprika u nevolji, u kojoj se našao, kad je svojim zemljacima morao položiti neugodni račun od dvije i pol godine neprekidnih poraza.