Kad je svojedobno Britancima, upotrebom nadmoćnih snaga, uspjelo do Sidi Barania prodrle talijanske divizije teškim borbama potisnuti do zaljeva Sirte, prikazali su ovaj uspjeh kao događaj odlučne važnosti. Njihova radost međutim nije dugo potrajala, jer je taj uspjeh u kratko vrijeme uništen od njemačkog afričkog zbora, koji je zajedno s talijanskim divizijama poduzeo snažan protunapadaj, koji je Britance u znatno kraćem vremenu, nego li su trebali za svoje napredovanje, odbacio preko libijske granice. U prvo vrijeme Britanci nisu ni poduzimali pokušaja, da isprave pretrpjeli poraz, ali su neprekidne velike pripreme kod njih pokazale, da se nisu odrekli te namjere. Dobivši bitna pojačanja u divizijama i ratnom tvorivu iz svih krajeva britanskog carstva, pa i iz već ugroženog Dalekog Istoka, te iz Sjedinjenih Država, držali su Britanci u studenomu, da će ovaj put snažnom brojčanom nadmoći moći uništiti njemačko-talijanske divizije u libijskoj pustinji. Poduzeli su dakle ponovno ofenzivu, upotrebivši, po uvriježenom engleskom običaju, poglavito australske, novo-selandijske, južnoafričke i indijske čete. Međutim ta ofenziva, od prvog dana od britanske promičbe uzveličana je kao velevažan povjesni doradaj, naišla je i ovaj put na mnogo veće poteškoće nego li si je to britanski glavni stožer zamislio. Njemački afrički zbor i savezničke talijanske divizije pružale su britanskom prodiranju snažan i žilav otpor, tako da su morali naskoro uvidjeti, da o nekoj brzoj pobjedi ne može biti ni govora. Došlo je opet do žestokih i ogorčenih borbi, koje su se baš ovih dana razvile u ponovnu snažnu njemačko-taIijansku protuofenzivu, koja prijeti, da će vojsku britanskih najamnika opet potisnuti na njene ishodišne položaje. I zbog ovog neuspjeha morao se Churchill ispričati pred Dolnjim Domom. Kad je započela druga britanska ofenziva u Cyrenaici, izjavio je britanski premier, da su se spremni za tu ofenzivu punih pet mjeseci. Zaista, nadmoć Britanaca bila je očita. Međutim sada, kad je Rommelova vojska opet zauzela Benghazi, izjavljuje najednom Churchill, da su njemačko-talijanske divizije — nadmoćne. A Rommela, koji je nedavno odlikovan hrastovim lišćem k viteškom redu željeznog križa, nazvao je Churchill dapače »velikim generalom«, što nije priznao ni Wavellu, zapovjedniku prve neuspjele ofenzive, ni Auchinleku, zapovjedniku druge također neuspjele ofenzive. Ipak je Churchill priznao, da su zbog Libije morali zanemariti britanske položaje u Istočnoj Africi. Što zapravo navodi Engleze, da upravo u tom području poduzmu s tako jakim silama i s tako dugotrajnom pripremom takve velike ofenzive? Sama Libija, naseljena samo na obalnom rubu, ne predstavlja toliku važnost, da bi posjed ovog područja bio vrijedan upotrebe tako velikih snaga i izvršivanja tolikih napora. Niti opetovani zahtjev StaIjina, da se radi olakšanja teško pritisnutih boljševika stvori pošto-poto »druga fronta«, a koja se u zapadnoj Europi ne može stvoriti, nije jedini razlog za ovoliku upornost britanske strategije u Sjevernoj Africi. Tu se naime radi o mnogo ozbiljnijem pitanju, koje u velikoj mjeri; dotiče životne probitke Engleske. Osnova o izvojštenju prevlasti u Sjevernoj Africi temelji se na istoj, strategijskoj zamisli, koja je Britance navela, da se upuste u borbu protiv Italije u Abesiniji. Radi se naime o tome, da bi si Britanci ponovno osigurali pomorski put prema Indiji i Australiji kroz Sredozemno More, Sueski Kanal i Crveno More. Želja za osiguranjem tog pomorskog puta i obrane Sueskog Kanala je glavna misao vodilja engleskih podhvata u Africi. U Londona su naime uvjereni, da bi Engelska pobjedom u Libiji vjerojatno osigurala svoj uplivi nad francuskim posjedima u Sjevernoj Africi, te nad zapadnom obalom tog kontinenta. Engleska je najprije poduzela pokušaj, da na prividno najslabijem mjestu, u Istočnoj Africi, uspostavi sigurnost tog »svog« pomorskog puta, napada brojčano slabe i od svake opskrbe odrezane talijanske divizije u Abesiniji. Time se htjelo isključiti svaki upliv Italije na Crvenom Moru. I uspjeh tog podhvata naime nije odklonio ugroženost Sueskog Kanala, koji je mogao biti napadnut sa zapadne strane. Prometne prilike u Sredozemnom Moru nisu nimalo povoljne za Englesku, te su se u toku sadašnjeg rata stalno pogoršavale. Dok je u prvom razdoblju sadašnjeg rata, osim vlastitim uporištima (Gibraltar, Malta Famagusta, Haifa i Aleksandrija) raspolagala i francuskim ratnim lukama kao uporištima za engleske brodove, služivši se samovlasno i grčkim lukama, izgubila je nakon primirja s Francuskom i svršetka balkanskog, rata i ta pomoćna uporišta. I Malta, koja je stalno izložena snažnim napadajima zračnog oružja, nema više naročite važnosti kao pomorsko uporište. Kako se i Egejsko More zajedno s njegovim brojnim otocima, te sjeverno-afrička obala nalazi u rukama sila osovine, ugrožen je engleski promet kroz Sredozemno More, kako sa sjevera, tako i s juga. Engleska mornarica potisnuta je dakle u tri luke istočnog dijela Sredozemnog mora: Famagustu, Haifu i Aleksandriju. Ovog se neugodnog položaja može Engleska riješiti samoj na taj način, ako oružane sile osovine potisne iz Sjeverne Afrike. Jasno je, da se sile osovine oštro opiru ovom nastojanju Engleza, te da olako ne napuštaju u ratu stečene prednosti. U takvim je prilikama razumljivo, da se borbe obostrano vode s velikim ogorčenjem i žilavošću. Dosadašnji tok ratnih operacija u Cirenaici je pokazao, da su Englezi znatno precijenili mogućnost brzog i odlučnog prodora, te da su znatno omalovažili otpornu snagu i volju Rommelove vojske. Za konačni ishod ovog rata tok ovih borbi u pustinji ne može imati odlučnu važnost i ako i same ove borbe nisu dovršene. Za Englesku međutim postaje put kroz Sredozemno More baš sada tim važniji, što nakon ulaska Japana u rat nije više siguran ni opskrbni put za englesku vojsku na Bliskom istoku za prevoze, koji iz Amerike, Indije i Australije stižu u Perzijski Zaljev i Crveno More, jer ih već i s istočne strane ugrožava japanska mornarica, koja si je svojim prvim snažnim udarcima izvojštila prevlast na Tihom i Indijskom Oceanu.