Uništavajućim udarcima, kojima jedva ima premca u pomorskoj ratnoj povijesti, započela je japanska mornarica borbu protiv Sjedinjenih Država. Dan Pearl Harboura predstavljao je dokaz nevjerojatne operativne spretnosti. Admiralitet američke mornarice izgubio je jednim jedinim snažnim zahvatom slobodu kretanja. Kakve god su namjere imali Amerikanci sa svojom mornaricom, one su se temeljito izjalovile. Japan je prigrabio i zadržao pobudu i japanski se ratni stijeg sada nesmetano vije u pacifičkom prostoru. Pearl Harbour postao je posljednjih godina ishodišnom točkom svih zavojevačkih težnja, koje su se gojile u Washingtonu još od onda, od kad je Perry 1853. prisilio Japan, da napusti svoju izoliranost. Ta moćna pomorska tvrđava, udaljena je prilično od zapadne američke obale, te se nalazi od prilike na trećini morskog puta do Japana. Slovila je kao simbol opravdanosti američke svjetske prevlasti. Sad na dnu njezine luke počivaju mnogi gorostasni brodovi, koje je potopilo japansko ratno umijeće. Lijepi san o svjetskoj prevlasti brzo se rasplinuo. A sad se pojavila spoznaja, koja nameće pitanje, kako će se u buduće provesti operacije na velikim udaljenostima Tihog Oceana, nakon što je Pearl Harbour već prvi dan rata pretrpio potres, koji je u temeljima uzdrmao ovu umišljenu svjetsku vlast. Napadaj Amerikanaca u slučaju rata s Japanom trebao je očito krenuti u obliku kliješta. Na sjeveru nalazio se jedan krak tih kliješta, koji je iz uporišta na otoku Kodiaku, koje je tek u izgradnji, sizao preko Aljaske, Dutch Harboura i otoka Attua s oštrim šiljkom prema Japanu, a nastavljao se preko Kamčatke, gdje su se Amerikanci privolom Sovjeta htjeli ugnijezditi u Petropavlovsku, te na Komandorskom Otočju. Ovaj strategijski sjeverni krak kliješta upotpunjen je onda drugim krakom preko otoka Midway i Wake, koji su bili također u izgradnji. Ovaj sustav uporišta na jugu upotpunjen s uporištima na raznim otocima s očitost namjerom, da se osigura i veza s Australijom i New Zealandom, te s Guamom i Filipinima. Već borbe prvih mjesec dana uništile su mnoge od tih američkih uporišta, koja su bila sastavni dijelovi južnog kraka tih strategijskih kliješta i nema sumnje, da će Japan, čim dovrši glavni podhvat na jugu poduzeti sve, što smatra potrebnim, da otupi i šiljak sjevernog kraka. Time dakle, da je japanska oružana snaga pogodila srce američkog položaja u Pacifiku, oštetila je osjetljivo i krajnje izdanke tog položaja, osiguravši si slobodu operacija od Beringovog Mora do Indijskog Oceana, što doista predstavlja golem uspjeh! Što dakle preostaje Amerikancima ako bi se ipak odlučili na napadaj? Koliko je bio uopće njihov položaj na Pacifiku težak, vidi se već iz činjenice, da su najvećim oprezom izgradili svoje strategijske položaje u tom Oceanu dugogodišnjim radom. Oni su namjeravali izgraditi sustav umjetne vlasti, koji je s obzirom na jakost mornarice i upotrebom zračnog oružja izgledao dovoljnim, ali koji se međutim slomio u trenutku, kad je nrabri protivnik sebi osigurao pobudu, prekinuvši smjelim udarcima niti neprijateljske operativne mreže, šteta kod Pearl Harboura bit će vjerojatno popravljena, dolo su položaji Amerikanaca na Filipinima, Guamu i u Wakou konačno izgubljeni. Time se ponovno otkrila nedostiživa širina Tihog Oceana sa svira svojim opasnostima. Sada je svejedno, hoće li Amerikanci sa svojom mornaricom, koju moraju sada tek temeljito reorganizirati, izvršiti prodor na sjeveru, u sredini ili na jugu, oni moraju biti svijesni, da imaju pred sobom put, koji iscrpljuje sve zalihe dok ili protivnik može mirno čekati odmorenim snagama. Japanci će međutim smetati Amerikance i na putu, koji oduzima sve snage, te te učiniti sve, da još povećaju opće poteškoće. Veoma zamamljiva pomisao, da će ratna mornarica USA, nakon što se oporavi od teškog udarca, luke Australije i New Zealanda izabrati za svoja uporišta. Međutim uporišta za takvu mornaricu ima samo Sydney, Port Danvin, Brisbanu i Auckland, premda ni ta uporišta nemaju dokove za velike brodove. Prodor do australskih voda predstavljao bi dakle također tešku opasnost. Kakvi su pak izgledi na sjeveru, gdje ne postoje tolike udaljenosti? Često je pisano o tome, da su Amerikanci u danom slučaju spremni u ratu protiv Japana Sovjetima prepustiti vodeću ulogu. Na moru međutim Sovjeti ne znače mnogo. U Istočnoj Aziji raspolažu tek malim brojem manjih pomorskih jedinica, a sami mogu lakoćom zabraviti »vrata Istoka«, Vladivostok. Ni tu dakle ne postoje baš sjajne mogućnosti. Ostaje dakle kao zadnji spas nada u britansku pomoć. No i Englezi su pretrpjeli već teške gubitke u borbi protiv Japana. Povrh toga vezana je mornarica pod britanskom zastavom u Atlantiku i u Sredozemnom Moru toliko od njemačke i talijanske mornarice, da se jedva može računati s odstupanjem znatnih pojačanja. Ako bi još i Singapore pao, bile bi u Indijskom Oceanu stvorene strategijske prilike, koje bi protivnika znatno odbile od japanske fronte, jer su indijske ratne luke Bombay i Trincomali tek podređene vojničkoj važnosti. Uzevši dakle u obzir sve mogućnosti, nema ratna mornarica USA nakon japanskog munjevitog udarca jasno uočljivih mogućnosti, nego tek veoma sumnjive hipoteze. Japan sa svoje strane može čekati, jer vlada pacifičkim prostorom, a to predstavlja prednost, koju će mu jedva tko oteti.