Nikad nije bilo lako okupiti individualce, a pisci, književnici, pjesnici, dramatici, prozaici, kritici uglavnom su jako svojeglava celjad, cesto izrazite osobnosti ukoliko ne i pravi osobenjaci. Pa ipak, razni oblici druženja i udruživanja stari su gotovo koliko i sama literatura. Naravno, ne smijemo pritom miješati generacijske grupacije s estetsko-stilskim povezivanjima, nacionalno-jezicne aglomeracije s politicko-partijskim afinitetima. Ali veze i obaveze ulancavale su takoder pisce, bilo iz mentorsko-mecenatskih motiva bilo pak iz pragmaticno-funkcionalnih razloga boljeg preživljavanja. U postsocijalistickom razdoblju dovedeni su u pitanje svi oblici ranijih društvenih odnosa, a posebno oni zasnovani na odredenim povlasticama ili na specificnom statusu "opcedruštvene važnosti". Ne zavaravajmo se, stanoviti autoritet i obavezu javne podrške nekadašnja društva (ili udruženja) književnika u Jugoslaviji temeljila su još na baštini (socrealisticke) uloge pisca kao "inženjera ljudskih duša". I kad je srecom dokinuta takva izravna funkcionalnost, nije sasvim izgubljena aura književnosti kao medija od opceg interesa niti zanijekana prorocko-svjedocka narav pisca kao jamca dugoga pamcenja kolektiva ili kao senzora novih, buducnosnih projekcija. Dapace, pod kišobranom povijesne misije ("Specijalnih izaslanika") književne su organizacije prve stekle alibi slobodarskih tendencija i nimalo slucajno su poslužile kao - više ili manje sretni - zametci pluralizma, žarišta višestranacja, gnijezda nacionalnog okupljanja - i vec prema tome. Kriza tradicionalnih modela književnog organiziranja uzrokovana je ponajprije gubitkom spomenutih funkcija, koje su ili nadmašene ili izvršene. S obzirom da su društva bila cesto privilegirana i posebno stimulirana iz navedenih vanknjiževnih motiva (prvo indoktrinacije, a zatim simuliranja demokracije), jasno je da su danas u tom smislu nepotrebna i nedovoljno od vlasti vrednovana, što pak dekuražira veci broj clanova i umanjuje želju za angažmanom na njihovu održavanju. Izloženoj situaciji usprkos, mislim da je Društvo književnika sada potrebno kao možda nikada prije, odnosno da je nakon dugo vremena opet moguce kao okupljanje lišeno bilo kakvih ideoloških (ili anti-ideoloških) premisa, a temeljeno iskljucivo na sindikalnim, cehovskim i najšire literarnim pretpostavkama. Ne zaboravljamo da je Društvo hrvatskih književnika osnovano prije više od jednoga stoljeca, te da je preživjelo vec razne državne formacije i socijalne poretke. U ne uvijek slavnoj tradiciji postoje ipak i znacajni svjetionici i epohe volje za razumijevanjem razlicitosti. Nešto od priželjkivanih gradanskih i slobodarskih nacina ponašanja ugradeno je - cak i nehotice - u njegovu praksu i dijakroniju. U vremenima jakih partijskih polarizacija ("izmedu dva rata" ili još u austrougarskom kontekstu) u tom su Društvu djelovali, mnogi pojedinci spremni da se zauzmu za drugacije mislecega ili ugroženoga, odnosno Društvu su se obracali mnogi da zaštiti njihovo pravo na rad i rijec. U vremenima totalitarnijih opcija takva je uloga prirodnije pripadala PEN-u, ali ni Društvo književnika nikad nije bilo bez stanovitoga utjecaja na javno mnijenje. Te bi se aktive bilo šteta lišiti, a pogotovo prtljaga intelektualne i kreativne solidarnosti. Nadajuci se da grubih presizanja na književno djelovanje nece biti, ne možemo se nadati da književnost nece biti sve više marginalizirana i potcjenjivana. (Da budemo cinicni, upravo iz perspektive umanjene recepcije i difuzije i smijemo vjerovati kako pisanje više nece biti izloženo proganjanju). Kao korektiv umanjenoga društvenog znacenja i protuotrov banalizaciji literature neophodna je veca svijest samih pisaca o meritumu vlastitog medija i o vrijednostima koje se isplati afirmirati. Književno društvo, dakako, ne smije propisivati norme, ali može pomoci održavanju kriterija, casti, ozbiljnosti. Dakle, aktualnu funkciju Društva književnika vidim ponajprije na sindikalnoj i na kolegijalnoj razini. U prvom aspektu rijec je o autorskim pravima, o brizi za otkup knjiga, o tiskanju casopisa, o socijalnoj zaštiti, o konstituiranju fondova za pomoc (uz korištenje tzv. minulih prava i eventualnih ostavština), o sudjelovanju u svim strukturama gdje je pisac kao neposredni proizvodac knjige ili teksta nemimoilazan. U drugom aspektu rijec je o poštivanju tudega rada i razlicitoga stava, o uvažavanju stanovitog minimuma strukovne verifikacije (dara, imaginacije, pismenosti, civilizacijskih tekovina, poeticke otvorenosti). Upravo u trenutku kad nam Društvo književnika više ne treba kao zamjena za saborsku govornicu, kad se pisac kao zoon politicon može realizirati u nekoj od stranaka (bilo kao obican glasac, kao simpatizer, kao clan ili cak kao funkcioner), sudjelovanje u književnoj organizaciji izrazitih neistomišljenika (jakih individualnosti) može poslužiti kao ispit demokraticnosti, provjera tolerantnosti, jamstvo pluralizma - zasnovanog na spoznaji o potrebi višeglasja (da ne kažemo "cvjetanja tisucu cvjetova"). Razumije se da cehovska solidarnost ne iskljucuje plodnu polarizaciju. Unutar samoga Društva književnika logicne su podjele po razlicitim "interesnim sferama", kako po horizontali (dramaticari, romanopisci, esejisti) tako i po vertikali (estetski ideali, ideološki rezidui, naraštajni i klapski afiniteti). Cak sam uvjeren da konfrontacija stajališta nudi dijalekticku platformu koja može znaciti realnost spisateljskog ceha i aktualnost književnog života. Naivnu projekciju lijepog suživljenja naizgled ruši autoritet stvarnih hrvatskih književnih velicina kojima nije bilo do suradnje s Društvom hrvatskih književnika. Doista, od Matoša koji je ratovao s ondašnjom upravom, preko A. B. Šimica, koji je polemizirao sa svim etabliranim funkcionerima i inima, preko Krleže, koji je organizaciju ironicno nazvao "Društvom hromih klokana" (slicno Tinu koji se hiperironicno izjašnjavao o PEN-u), pa do Gotovca i Dragojevica (da uzmemo najamblematicnije i medusobno daleke pojave iz n