Sramnije od odluke kojom je ministar prosvjete i kulture Republike Srpske Anton Kasipovic zabranio postavljanje spomenploc e i izložbu fotografija preživjelih logoraša Bratunca u fiskultnoj sali tamošnje osnovne škole jeste njeno obrazloženje. Ne negira, naime, Kasipovic u svom licemjernom pismu porodicama ubijenih bratunackih Bošnjaka da je ta fiskulturna sala nekada bila logor u kojem je blizu 300 ljudi ubijeno, a još nekoliko stotina zvjerski muceno i prebijeno. Ne negira Kasipovic ni autenticnost fotografija pukom srecom preživjelh logoraša koji i danas na celima i ledima nose urezane krstove. Ne negira zlocin i žao mu je porodica, nudi im i suosjecanje, ali od njih traži da na „prigodan nacin i na prikladnom mjestu“ obilježe krvavu godišnjicu. U fiskulturnoj sali ne može, jer je suštinska uloga škole, kaže Dodikov ministar, vaspitnoobrazovni rad. Porucuje, dakle, ministar bratunackim Bošnjacima da mjesto na kojima su ubijani njihovi ocevi i braca nije prigodno za obiljež avanje godišnjice zlocina. Zaboga, radi se o školi podvikuje ministar poput strogog profesora, prijekorno gledajuci Bošnjake, kao da su oni krivi i kao da su sami birali mjesta na kojima ce biti ubijani. Gdje li je samo Kasipovic bio 1992. godine, kada su po parketu fiskulturne sale tekli potoci krvi, da dželatima dekretom naredi da školu koriste iskljucivo za vaspitno-obrazovni rad? Da mu je imalo stalo do vaspitno-obrazovnog rada, postupio bi potpuno suprotno. Licno bi otvorio izložbu u bratunackoj školi i tamošnjim osnovcima održao cas historije na mjestu na kojem se ona dogadala. Ne da bilo koga optužuje, nego da mladim naraštajima, zbog njih samih, pokaže šta se dogada kada zlo podivlja. Ništa vaspitnije u životu Kapisovic ne bi uradio. Ovako, svojim licemjerjem i pokušajem da sakrije istinu o zlocinu koji se dogodio u školi Anton Kasipovic, svjesno ili ne, svrstava se na stranu onih koji su zlocin pocinili.