Kada je Mojsije poslije smrti svoga poocima Ramzesa II. jevrejski narod iz Misira izveo i to putem uz obalu Crvenoga mora da dode do gore Sinaja — nastalo je po Misir veoma kriticno doba, jer su neprijateljske navale s istoka i zapada bile ucestale. Misirske posade moradoše se povuci iz gorskijeh dolova, a domaci stanovnici preuzeše gospodstvo, narocito ratoborni Amalekicani. Biblijska povijest veoma podrobno pripovijeda cijelo cetrdeset godišnje putovanje Izrailcana po pustinji te nam pruža i dosta jasnu sliku ondašnjih odnošaja na poluostrvu, premda se geografska imena, koja se tamo spominju ne mogu svagdje izvesti iz misirskih i asirskih pismenih spomenika. Tako se još i danas nije na cisto o tome, eda li Sinajska gora prema Majsijevim predanjima nije gora, koju danas zovu: Serbal. Najtemeljitija istraživanja naginju ovoj misli. Jedno je nepobitno, da je nekada na Serbalu bio hram boga Bala i da se na njemu vide tragovi covjecije radinosti, pa i njegov položaj k Sinaju u jevrejskom predanju ponajbolje odgovara. ,Kada se pode iz Sueca suhim putem k Sikaju dode se za sahat hoda kroz pustinju do tako zvanih „Mojsijevih vrela" (Ajun Musa), gdje je Mojsije poslije prijelaza preko Crvenoga mora po biblijskoj povijesti krasan slavospjev u slavu Boga ispjevao. Od ovuda se slikovito ukazuje gora Ataka, a sa suprotno ležecom obalom Afrike ovaj je prizor zaista nešto vrlo poetican. Ova su vrela napunjena gorkoslanom vodom, a okružuju ih palmovi džbunovi, akacije i tamariske. Razlicite ptice mocvarice kao: sveti ibis, marabuj i ostale — oživljavaju ovaj inace tihi zaklonak. Podalje se pružaju gorostasni kaktusi uza skromne arapske vrtove. Za sedam dana hoda odavde na devama dode se do Sinaja, odnosno do sinajskog manastira. Dva dana putovanja od Mojsijevih vrela otpociva karvana uz more u dolini Gharandel, od kuda se put pocinje penjati sve na više. Po biblijskoj povijesti tu bijaše Elim sa 12 zdenaca i 70 palma; no danas nema tu ništa od toga, do li jedna mlaka sa slanom vodom, ali koja se ipak može piti, nekoliko palma i nešto drugoga drveca. Pa ipak godi oku i ova mala zelena tacka prema silnoj žarini suncanoj i onom golemom kamenitom stijenju. Odovuda zapadnim putem uz more iduci, dode se još istoga dana do mjesta Abu-Zenine. Lijep je odavle pogled na gorske kose afrikansko-misirske obale pri zapadnom suncu. Vrhunci im se u crvenilu prelijevaju, a oku izvanredno ugada ova šarena slika toga stranoga svijeta na obali Crvenoga mora. Ovo mjestance dobilo je svoje ime po nekom svecu koji ovdje i svoj grob imade. Inace i ovdje su se Izrailcani na svojem putovanju duže zadržali, a nekada bila je tu znamenita luka, otkle su misirski brodovi bakar i malahit morskim putem izvozili u Misir. Odavde vodi dalje obicna cesta za karvane prolazeci kroz pustinju i dolinu Mokateb i Maghara, koju smo vec spomenuli, te drugi dan u vecer može se stici u dražesnu oazu Firan. U duljini od po sata žubori krivudasto potocic kroz pecinastu dolinu preka pijeska i kamenja te u srijedi stvara najbujniji bilinski predjeo, najveci možda na cijelom poluostrvu. Bogatstvo palma, cije su datule osobito na glasu sa svoje dobrote; tamariske i ostalo bilje toplijeh krajeva oživljava ovu samocu, u kojoj se u staro doba pa sve do hrišcanskih vremena mnoga važna historijska zgoda odigrala daleko od buke ostaloga svijeta. Ovdje, na podnožju gore Serbala (2052 m.), u dolini i na ostalim brežuljcima naseliše se koje domaci koje strani stanovnici, napraviše cvrste kuce, crkve i manastire, a poseban senat pod vrhovnim gospodstvom Rimljana upravljaše gradom Faranom, kako se u ono doba zvaše ova naseobina, otkud joj i potice današnje ime Firan. Hrišcani imadahu ovdje i svoga nadbiskupa, premda su ih Saraceni cesto napadali. Sigurno je prve Hrišcane, plodovitost samoga zemljišta pobudila na naselje, a ponajviše uspomena na važne biblijske dogadaje, koji se ovdje desiše. Ovdje je moleci se na jednom brežuljku pobjedio Mojsije Amalekicane. Brdo samo uzdiže se iz pecinastih dolova velicanstveno nebu pod oblake, a prostrana ravnica zgodna je za smještenje velikog putujuceg naroda. Sa ovoga brda uz grmljavinu, munje i magluštinu dobio je jevrejski narod po Mojsiju 10 zapovijedi, Koj'e su danas temelj vjeri i moralu tolikim milijunima ljudstva. Uspinjanje na samo brdo veoma je mucno, te tu treba mnogo vremena i napora, ali vidik s vrhunca mu nagraduje obilno svu tu muku. Pred ocima pruža se cijeli sklop gora svega sinajskoga poluostrva, te rub morski pocevši od Sueca i Akabe, do najjužnije tacke. Još samo dva dana putovanja, pa se dolazi do Sinajske gore, koja je istom u prvom dobu kaluderstva važnom postala. Njezin najviši vrh: Katarinin brijeg, visok je 2602 met., te po tome najviši na sinajskom poluostrvu. Uski klanci i tegobni kameni putevi, koje vecinom napraviše pobožni kaluderi dovode u široku, prostranu ravnicu. Na desnu stranu ležeci pecinasti brežuljak Ras-es-Safsaf jeste za one, koji se strogo biblije drže ono brdo, na kojemu je Mojsije zapovijedi božje primio. U podnožju Mojsijeve ili Sinajske gore u uskoj dolini sagraden je glasoviti sinajski manastir, kojega sa svijeh strana svijeta toliki putnici posjecuju. Ta zgrada više je tvrdavi slicna, nego li tihom pristaništu pobožnih kaludera. Samo vrt, pun cempresa na jugoistocnoj strani manastira nalazi se izvan njega. Ovaj manastir dao je sagraditi grcki car Justinijan g. 830.; on ga je i dobro utvrdio, radi neprijateljskih navala, pa s toga su vrata, kojima se ulazi u tvrdavu, uz pecinu, te kaluderi i put nici mogu u nju unilaziti i izlaziti samo na uspinjacu, koja se iznutra diže i spušta. Ta uspinjaca i danas još postoji, ali se više ne upotrebljava, od kako je ruski car Aleksandar II. pritekao obilnom novcanom pripomoci, te su se sagradila vrata izvana i odozdo u tvrdinju. — Kažu dalje, da u Carigradu imade pismena isprava proroka Muhameda, ušljed koje je manastir postao svetinjom i za islamske vjernike. I oni imadu u srijedi doline jednu pamiju uz crkvu, jer i oni Musu (Mojsiju)