Veoma je rašireno mnijenje, da je cijonizam pokret tek humanitarne naravi. Ovo se nacelno mnijenje opet razno shvaca. Jednima je cijonizam humanitarni pokret na nacijonalnoj podlozi, dok drugi istu nijecu. Ovi potonji naravno nijesu cijoniste a oni prvi još ne shvatiše pravi pojam cijonizma, koji je cisto nacijonalan pokret i teži za fakticnim preporodom cijeloga naroda i za duševnim oslobogjenjem pojedinaca a istom u drugom redu je natrunjen humanitarnim elementima. Cesto se cuje, gdje mnogi govori, kako cijonizam nastoji, da poboljša stanje siromašnih i progonjenih ruskih, poljskih i rumunjskih Židova. Ima i cijonista, koji tako govore. A tako govore, jer se još ne emancipiraše duševnog ropstva, u kojemu još danas ili bolje reci baš danas cami asimilatorno židovstvo. Pristaše cijonizma naravski mogu, ako cemo ih dijeliti u socijalne grupe dvojako razumijevati naš pokret, ali ce uvijek naci dodirnih tocaka, tako, da možemo reci, da je cijonizam pokret u kojemu nalaze sve socijalne grupe ispunjenje svojih elementarnih tražbina, samo što ce prvenstvo zauzeti sada ova, sada ona tražbina. Mislim naime na one velike dvije grupe, koje se u svakom narodu isticu, a pogotovo u našemu, jer bijeda obijuh grupa je ogromna, a svaka svoju bijedu nesnosnijom smatra. Govorim naime o golemoj grupi proletarijata i o drugoj grupi, koja kruha i ruha doduše imade ali moralno trpi u vecoj mjeri od židovske sirotinje. Onoj je cijonizam želudcano pitanje, naravski veotna oplemenjeno time, što ne zaboravlja nacijonalne zahtjeve. To ce biti mnogima nerazumljivo, da se i sirotinja koja kruha nema brine za narodno pitanje, da joj je i duševna hrana potrebita kao kruh. Ali valja samo pomisliti, da istocni Židovi kriju u sebi — ma bili i najsiromašniji, više volje za napretkom, znanjem naukom i duševnom kulturom no i srednji stalež zapadnih Židova. Ovi drugi pako žele postici nacijonalnu slobodu, tlo, na kojemu ce žid. narod stati da razvija sva svoja kulturna svojstva, na kojemu ce da procvate iza dugotrajnog mrtvila. Obima je pako cilj: Cijon. Palestina. Sve ovo bistro je receno u bazelskom programu; Cijonizam teži za tim da stvori Palestini javno-pravnu osiguranu domaju za židovski narod. U okviru toga programa valja raditi. Ali cijonizam kao životno naziranje prelazi okvir toga širokog programa. Prema tome je cijonizam duševno-nacijonalni ideal a (socijalno-ekonomski — koji u programu dosta važno mjesto zauzimlje — ovde se posvema gubi. Zacetnik te filozofije — cijonistickog promatranja je cuveni hebrejski pisac Achad Haam. Mi cemo se ovdje samo baviti programaticnim cijonizmom, dakle onim pojmom, koji sve nazore danas kulturno i socijalno rascjepkanog židovstva — u koliko mu je podloga narodnost — u sebi spaja. Osobito se naglasuje u programu „za židovski narod“. Nije receno „za siromašne Židove“ t. j. za pojedine grupe nego „za citav narod“ koji je narodnosti židovske. Izhodeci od te recenice pokušacu dokazati kakav je helotizam zaviadao megju asimilatornim Židovima. Kako je god nama cijonistima jasno, da smo mi Židovi narodnjaci pa da nema „Židova raznih narodnosti prema obitavilištima“ tako asimilanti nazivlju nas tjesnogrudnim zelotima, jer se mi tobože prepadosmo od prvog nastaja antisemitizma, dok oni — kakova su vec dalekog pogleda i ne opažaju ovaj protužidovski pokret i stalno napreduju na putu prema „vjecnim idealima“. Vele da je antisemitizam tek stvar koja ce tako proci, kako je i došla a možda je napokon ta struja donekle i opravdana. Stoga rece 1887. g. Th. Reinach, jer je naša „vjeroispovjest“ po svjetu neznatno malena i jer smo gosti megju narodima moramo veoma paziti, da nipošto nemaju narodi povoda, da navaljuju na nas; naši trgovci moraju biti pošteniji od drugih, bogataši moraju biti dobrocinitelji moraju se ponizno vladati naši pisci moraju pisati posvema patriotski, a onda ce nas narodi primiti kao ravnopravne. Megjutim se antisemitizam nevjerojatno brzo raširio, ali naši asimilanti ako ga vec danas i vide i osjecaju — ne ce da priznaju, pa se sile, da se prikažu ravnodušnim. Bucnim frazama o vjecnim idealima kušaju utišati strašijivo kucanje svojih srdaca. A što je najzanimljivije, oni misle, da je Bog zna kakva hrabrost izdurati i jaukati na koljenima moliti za milost i ravnopravnost. Stalna im je fraza: U 20. vijeku ne može se povratiti barbarizam sredovsjecni, narodi su toli prosvjetljeni pa si ne ce potamniti lice reakcijonarnom strujom antisemitizma a što ova više napreduje, to oni pateticnije govore o kulturnom napretku, o dužnostima ostalih naroda, da ne griješe duše, sjecaju ih, da je i Židove stvorio isti Bog, koji je svima ljudima otac — a iz svega prodire kukavni jauk — da je upravo sramota. Ne pita se tu, da li je njihovo mnijenje opravdano, da je antisemitizam prolazna struja, ili ne. Vrijedno je samo promatrati njihovo duševno stanje. Ta to je cisto duševno ropstvo, ma da su na oko slobodni gragjani. Još se jasnije opaža ova ropska cud, kad govore o židovskim stvarima. Veliki su junaci, kada valja obraniti „vjeru mojsijevu“. Bože mili, znadu, da je to neopasno, jer tko se danas osim svecenika i nekolicne drugih ljudi zanima za teološke prepirke. Ali naopako, ako se radi o pitanju židovskog nacijonalizma, o vezi svih Židova po citavome svijetu! Onda znadu problijediti pa šute, kao da se ta stvar njih ni ne tice — slobodni robovi emancipacije. A buduci da se Židovi ipak zanimaju za svoju bracu po svijetu, valja im to nekako opravdati, jer inace bome — kako oni misle — postoji opasnost, da ce im se predbacivati veleizdaja, neiskrenost itd. Pa zato vele, da se oni — premda su — Bog neka svjedoci — pravi pravcati rodoljubi — kako ne bi bili? — i najcestitiji gragjani, premda za pravo osim vjerske veze ništa ih ne veže sa Židovima drugih zemalja — ipak mogu sažaljevati svoje suvjerenike, ako im je gdje zlo, a veseliti se poboljšanju njihovog stanja. Kao da ne bi oni te veze osjecali, sve da i nemaju razloga sažaljevati: Evo kolika im je ropska cud! Ovo je moralno ropstvo cijena