Prije rata od strane države nije dolazila nikakva inicijativa po pitanju rada na narodnom prosvjećivanju. Naprotiv, uglavnom svi režimi od 1918 godine gledali su na svaki način da spriječe prosvjećivanje širokih narodnih slojeva. To se odražavalo i u zakonodavstvu. Poznato je da je u bivšoj Jugoslaviji postojao zakon koji je izričito zabranjivao održavanje analfabetskih kurseva svim društvima. Taj zakon stvarno je onemogućavao borbu protiv analfabetizma i time sprečavao političko osvješćivanje i aktiviziranje naroda. Na taj način nastojale su protunarodne klike koje su vladale u staroj Jugoslaviji da učvrste i obezbijede svoje pozicije. Tako je prosvjetno zakonodavstvo na svoj način održavalo društvene, ekonomske i političke odnose u zemlјi. Postojala su prije rata mnoga društva koja su u svom programu imala zadatak rada na narodnom prosvjećivanju. Ali stvarnih rezultata bilo je malo. Neka od tih društava odigrala su svoju naprednu ulogu u periodu do 1918 godine. Poslije 1918 godine srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ nastavlјa svoj rad u sasvim novim uslovima. Nema sumnje da je do propasti Austro-ugarske monarhije rad »Prosvjete« nosio jasno naglašeno obilјežje rada na buđenju nacionalne svijesti putem unošenja prosvijećenosti u srpske mase! Poslije 1918 godine. malo pomalo, »Prosvjeta« sve više ulazi u opšti kurs režimske politike protunarodnih klika, postaje sterilna, u njene odlučujuće forume ulaze lјudi koji preko »Prosvjete« žele da ostvare politički uticaj, da ostvare političke planove, da izvojuju izvjesne pozicije. To se u »Prosvjeti« događalo neminovno nasuprot otporu koji su pružali mnogobrojni pošteni kulturni i javni radnici želeći da »Prosvjeta« bude zaista rasadnik prosvijećenosti i kulture u narodu. Slično je bilo sa »Napretkom« i sa »Gajretom«. S druge strane, javlјali su se pokušaji da se ostvari istinski rad na narodnom prosvjećivanju, da se suzbije analfabetizam, da se u narod unese knjiga i da se uistinu ozbilјno prekine sa teškim naslijeđem prošlosti. Osnivaju se nova društva sa zadatkom rada na narodnom prosvjećivanju. Među njima naročito su se isticali pokušaji akademske omladine da se u čitavo to nastojanje unese plan i zamah koji će moći da da stvarne rezultate. Režim je sve takve pokušaje gušio na razne načine: društva su zabrgnjivana, drugima nisu odobravana pravila. Kulturno-prosvjetni rad onemogućavan je na svaki način. Tako je nužno rad na kulturno-prosvjetnom polјu dobijao karakter političkog rada, a svi oni koji su htjeli iskreno da ga sprovode morali su ići u opoziciju režimu. U nenarodnoj državi nije moglo biti slobodnog rada na širenju prosvjete i dizanju kulture. Tako su i rezultati svih napora svedeni na malu mjeru iako režimu nikada nije pošlo za rukom da ih potpuno uguši. Sprečavajući stvaran rad na narodnom prosvjećivanju, nenarodni režimi istovremeno su nastojali da putem raznih edicija, kalendara i drugih, ostvare uticaj na narod iskrivlјujući nauku i raspirujući šovinizam. U današnjim prilikama, poslije pobjedonosno završenog narodno-oslobodilačkog rata, prvi put u istoriji naše zemlјe ostvareni su uslovi za slobodan razvitak rada na narodnom prosvjećivanju. U narodnoj državi pitanje narodnog prosvjećivanja postaje pitanje opšte državne potitike. Danas možemo u pravoj mjeri da ocijenimo značaj i ulogu naših današnjih kulturno-prosvjetnih društava i organizacija koje su u uslovima slobode, dobile mogućnost za najpunije razvijanje inicijative. U tom smislu sve one treba da postanu siguran oslonac našim prosvjetnim vlastima u sprovođenju naše prosvjetne politike. U našoj zemlјi pitanje analfabetizma i danas je pitanje čijem rješavanju treba pristupiti prije svega drugoga. Likvidirati nepismenost i to što prije, — to je najvažniji zadatak koji se postavlјa u našoj prosvjetnoj politici i odatle u svome radu treba da pođu sva naša kulturno-prosvjetna društva i organizacije. Tu se, naravno, postavlјa odmah i pitanje oblika rada, i pitanje materijalnih sredstava za borbu protiv nepismenosti. U vezi s tim, postavlјa se odmah i pitanje same organizacije društava, pitanje njihovog osposoblјavanja za stvaran rad. U toku borbe protiv okupatora i izdajnika naporedo i istovremeno sa rješavanjem svih problema pred koje je teški i iscrplјujući rat stavio zemlјu, rješavani su i problemi rada na narodnom prosvjećivanju. U ratu, stvarajući svoju državu i svoju vlast, narod je vrlo brzo shvatio značaj prosvjete i kulture, i čitava naša četverogodišnja borba ispunjena je upornim i neprekidnim radom na osvajanju znanja u kome je učestvovao čitaz narod. U svim krajevima zemlјe, danju i noću, lјeti i zimi, učili su da čitaju i pišu lјudi, žene, djeca, starci i starice. Uopšte nije moguće dati ni približan broj analfabetskih tečajeva koji su za prošle četiri godine održani u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, a na kojima se radilo sa toliko elana i energije da su svi ti tečajevi dali zadovolјavajući uspjeh. Kad se još uzme u obzir to kako su teški bili uslozi pod kojima se radilo, onda dobijamo još jedan dokaz više da je pitanje prosvjete narod shvatio kao pitanje svoje budućnosti i pitanje svoga života. Naravno, mi ne možemo smatrati da su dosad održani tečajevi riješili pitanje nepismenosti. Oni to nikako i nisu mogli riješiti, znanje koje su oni mogli da daju bilo je samo uslov za dalјe učenje. Za dalјe učenje u zemlјi koja je ratovala nije bilo prilike. Mnogi koji su na tečaju savladali elemente čitanja i pisanja silom prilika zaboravili su ono što su naučili i danas je malo onih koji su imali mogućnosti da znanje stečeno na tečaju prošire i učvrste. Danas su uslovi za održavanje tečajeva mnogo povolјniji i danas ima mnogo više mogućnosti da lјudi na tim tečajevima dobiju više nego što su mogli da im daju tečajevi održavani za vrijeme rata, koje su često vodili lјudi sami slabo obrazovani i sa malim iskustvima. Pred naša kulturno-prosvjetna društva, dakle, stavlјa se zadatak održavanja analfabetskih tečajeva kao najvažnijeg oblika masovnog rada. Pri tome treba da budu korištena sva iskustva stečena dosadašnjim radom. Pokazalo se da polet koji postoji na polјu obnove privrednog života u zemlјi traži odgovarajući tempo u radu na prosvjećivanju naroda. Toga tempa još nema. Većina naših organizacija koje rade na tom polјu ne pokazuju onu upornost i sistemagičnost, bez kojih u prosvjetnom radu ne može biti stvarnih uspjeha. Dalјe, postoji pogrešno mišlјenje da se odmah u početku mora poći od akcija velikog stila koje daju odmah velike rezultate, a kad se to ne može, propuštaju se akcije koje su izvodlјive i mogu dati nesumnjive rezultate. Nema sumnje da bi jedan analfabetski tečaj u organizaciji srpskog kulturnog društva »Prosvjete« održan u Sarajevu bio krupan uspjeh, čak i bez obzira na broj učesnika, kao što nema sumnje ni u to da bi bar po jedan takav tečaj mogao organizovati svaki odbor »Prosvjete« u svakom mjestu gdje takav odbor postoji — a to bi stvarno bio jedan korak naprijed. Ovo isto važi i za druge organizacije i društva koja rade na kulturno-prosvjetnom polјu. Uporedo sa radom na likvidaciji nepismenosti u našoj zemlјi biće potrebno što prije obezbijediti stalan i ravnomjeran priliv knjiga u narod. Već dosada se pokazalo da je tek jedan dio posla svršen time što je izvjestan broj nepismenih preko tečaja osvojio elementarna znanja. Nedostatak odgovarajuće literature redovno je dovodio do toga da ta teško stečena znanja vremenom budu zaboravlјena ili ostanu skučena i nedovolјno korištena. Zato je potrebno da se na polјu izdavačke djelatnosti angažuju i naša kulturno-prosvjetna društva i da koliko god je moguće i što je prije moguće koliko-toliko zadovolјe veliku potrebu za dobrom knjigom koja se danas osjeća u čitavoj našoj zemlјi. Naravno da treba voditi računa o tome da te knjige svojom cijenom budu pristupačne narodu, istovremeno radeći na tome da se stvaraju stalne narodne knjižnice. U tom pogledu mnogo će moći da učini Centralna narodna biblioteka koja ima u svom planu stvaranje narodnih biblioteka po gradovima i selima. U tom poslu mogu kulturnoprosvjetna društva Centralnoj narodnoj biblioteci da pruže veliku pomoć. Treba raditi u tom pravcu da u najkraćem mogućem vremenu svako naše selo dobije svoju biblioteku, makar ona brojala samo nekoliko knjiga. To je svakako najbolјi put da knjiga sigurno dopre u narod, da postane njegova svojina i njegova potreba. Ali još bliži i zasad realniji zadatak su pokretne male knjižnice sa najnužnijim brojem knjiga koje će se mijenjati, kružeći organizovano iz jednog centra. Prilikom stvaranja knjižnica na selu mora se voditi računa o tome da knjige budu zaista iskorištene. To se može postići na taj način ako se oko njihove organizacije i rada angažuju preduzimlјivi i vrijedni lјudi. Učitelјi će u tome svakako moći mnogo da pomognu. Knjige za selo treba da budu tako odabrane da čitaoci od njih mogu da osjete neposrednu korist. To prvenstveno treba da budu knjige iz oblasti polјoprivrednog gospodarstva, dobra naučno-popularizatorska djela iz raznih grana nauke, a od lijepe književnosti djela nesumnjivo utvrđene vrijednosti. Po dosadašnjim iskustvima pokazalo se da je održavanje predavanja vrlo pogodan oblik rada na narodnom prosvjećivanju. Pokazalo se da je interesovanje naroda za naučna pitanja stvarno i duboko i da se tim putem, održavanjem dobrih i popularno-naučnih predavanja može učiniti mnogo. I u tom radu ne treba po svaku cijenu polaziti od velikih i široko razrađenih planova. Bolјe je da se održe dva-tri predavanja u jednom selu ili gradu nego da se ne održi nijedno samo zato što nije moguće provesti i ostvariti neki veliki nerealan plan. Pri organizovanju predavanja ima teškoća za čije otklanjanje je potrebno da se ostvare određeni uslovi čije ostvarenje, opet, traži vremena. Pitanje dovolјnog broja dobrih predavača mi ne možemo riješiti odjednom. Zato je potrebno da naša kulturno-prosvjetna društva imaju jedan minimalan plan od nekoliko najvažnijih tema, za koje je potrebno obezbijediti dobre predavače sposobne da ih na zanimlјiv i lјudima pristupačan način izlože. Osim toga, organizatori predavanja dužni su da poštuju interes koji u narodu postoji za taj rad, da sa svoje strane učine sve što je potrebno da se taj interes i razvije, da se sve više proširuje krug lјudi koje obuhvata predavački rad. Neke naše organizacije pristupile su već planskom održavanju predavanja, ali se ne može reći da je dosadašnji njihov rad bez prigovora. U tom radu bilo je grešaka koje se ne mogu pravdati kekim objektivnim teškoćama, a koje su dovele do pojava koje bi se mogle smatrati slablјenjem interesovanja za predavanja. Sami organizatori izveli su takav zaklјučak koji, međutim, ne odgovara stvarnosti. Pokazalo se uvijek da su dvorane u kojima se održavaju predavanja bile pune kad god se sa strane organizatoroa učinilo ono što treba da se učini, kad god su predavanja dala slušaocima nešto što oni osjećaju kao korisno, nešto što ima veze sa njihovim životom, i kad je, naravno, učinjeno sve da se oni na čije se prisustvo računa, obavijeste o predavanju. Forma predavanja bezuvjetno treba da bude takva da ih slušaoci mogu pratiti i primati. Predavanja treba da budu kratka i sažeta, inače od njih ima malo koristi. O tome kako se razvija rad na održavanju predavanja u zemlјi, naročito u selima, nema nekih potpunih podataka. Ima pojedinih manjih naših kulturnih centara, sreskih mjesta, u kojima se kulturno-prosvjetni rad putem predavanja razvio i gdje su predavanja postala kulturna potreba. Ima, međutim, i takvih gdje toga rada još nema i gdje treba ići ispočetka. Najzad, većina naših sela i danas stoji van kulturnog i prosvjetnog uticaja i u njima bez odlaganja treba pristupiti organizaciji predavačkog rada. Taj rad, uz plansko širenje knjige, pokazaće ubrzo vidne rezultate i postaće zdrav temelј za dalјe kulturno-prosvjetno uzdizanje našeg naroda. Ako naša kulturno prosvjetna društva u ovoj godini pomognu da se ostvari makar i mali broj narodnih knjižnica, ako izdaju nekoliko edicija za narod, ako preko svojih organizacija održe niz korisnih predavanja iz oblasti nauke, ako preko svojih organizacija u zemlјi održe što veći broj tečajeva za nepismene, onda će ona opravdati svoje postojanje, onda će ona zaista pomoći u rješavanjh jednog važnog pitanja naše opšte državne politike. Zadatak koji se pred njih postavlјa i s obzirom na skučena materijalna sredstva s kojima se danas raspolaže, nije neostvarlјiv i ne prelazi naše snage. On će biti, nema sumnje, izvršen ako se te snage i ta sredstva pravilno iskoriste, ako se sve naše organizacije kulturno-prosvjetnog smjera ujedine u svojim naporima, ako se izradi jedan zajednički minimalan plan i tako izbjegne rasipanje snaga i sredstava i postigne najveći mogući efekat koji odgovara našim prilikama.