Naš je »Napredak« već odavno počeo izdavati za narod prikladno štivo. Tako je pred četiri godine izdao krasno opremljenu svoju pjesmaricu o našem najvećem hajduku Mijatu Tomiću. Djelo ima preko 200 strana s više slika, a zapada samo 5 dinara. Ovom prilikom progovorit ćemo koju o našem Mijatu i njegovom vaktu. Naš je narod u krajevima južno od Save proveo pod turskom vlašću preko 400 godina. Velik je dio njegov još prvih godina turske vlade prihvatio državnu vjeru i prešao na islam, dok je manji dio ostao postojan i odan vjeri svojih otaca. Kako se turska državna vlast i turska uprava oslanjala samo na svoje podanike islamske vjeroispovijesti, postali su naši muslimani predstavnici državne ideje i kao takovi vršili su u nekadanjem vilajetu Bosni skoro svu sudsku i upravnu vlast. Ali turska uprava bila je vrlo slabo uređena i sklona podmićivanju, nepravdama i nasiljima u prvome redu na kršćanskim stanovništvom. Zbog mnogih nasilja i zuluma turskih upravnih vlasti a i pojedinih siledžija morale su mnoge kršćanske familije da ostave svoju kuću i kućište i da bježe iz bosanskog vilajeta u krajeve preko turske državne granice i da potraže utočište kod svoje jednokrvne braće u Hrvatskoj i Dalmaciji a kasnije i Slavoniji, kad se je oslobodila od Turaka. Ali je bivalo i takovih slučajeva, da odvažniji i otporniji pojedinci nisu htjeli da napuštaju rodnu svoju grudu, već su se odmetali u bosanske visoke planine, koje su im svojim golemim i neprohodnim šumama davale odlično zaklonište od turskoga nasilja. Tako je nastalo hajdukovanje i najvažniji naši hajduci živjeli su i hajdukovali baš u Bosni. Među bosanskim hajducima bio je naznamenitiji i u narodu najpoznatiji junački harambaša Mijat Tomić. Rodom je bio sa Duvna, iz sela Brišnika, gdje kažu da ima još i danas Tomića, njegovih srodnika. Na Mijatovu je livadu bacio oko duvanjski kadija i najposlije je oteo. Uzalud je Mijat kod turskog suda tražio pravdu, a kad je vidio, da je nema, odmetnuo se u hajduke u Vran-planinu. Tu je sakupio četu od tridesetek drugova i s njome je četovao sve do svoje smrti. Prvo mu je bilo, da se osveti duvanjskom kadiji, kojega je na njegovoj kuli pogubio. Najbolji je junak u toj četi bio sam Mijat. Bio je čovjek jak i plećat; narod priča, da su mu leđa bila šira od debele u planini jele. Nije se bojao nikoga a neustrašivošću i odvažnošću prednjačio je čitavoj svojoj družini. Napadao je osobito na zulumčare i nasilnike i osvećivao im se za nedjsla, koja su počinjali na jadnom našem narodu. Zato je Mijat svome narodu omilio, pa ga on slavi kao velikog narodnog zaštitnika i dobrotvora. Uz Mijata je u četi bio najbolji i najodvažniji junak sinovac njegov, mali Marijan. Nije bilo teškoće, koju ne bi Marijan savlado. Odlikovao se velikom brzinom i domišljatošću pa je znao i najteže naloge svoga daidže Mijata da izvrši. Marijan je bio vrlo jak, ali malena i niska rasta. Harambaša Mijat je hajdukovao mnogo godina. Mnogoga je nasilnika teško kaznio, ali je i mnogu gorku suzu jadnoj raji obrisao i mnogo joj dobra učinio. Njegova junačka djela opjevao je naš narod u neko četrdesetak pjesama pa u tim pjesmama čitamo, koja je sve junaštva slavni harambaša počinio. I jamačno bi ovaj narodni junak još mnogo utjehe svome narodu donio, da se nije našao crni izdajica, koji ga je odao turskoj potjeri. Bio je to žalosni kum njegov Ilija Bobovac iz sela Doljana ispod Vran-planine. On je domamio Mijata harambašu, da mu dođe u Doljane i da mu krsti sina, a radio je po uputi crnog Arapina, kojega je poslao paša Sehidija, da na bilo koji način smakne Mijata hajduka. Kada je iza krštenja sjedilo društvo za stolom i krijepilo se rumenikom vinom, puče kroz prozor Arapova puška i ubije Mijata. Tako je poginuo junački harambaša Mijat Tomić negdje između 1656. i 1659., ne zna se točno baš koje godine. Ej, nevjero, nigda te ne bilo! Mijat harambaša je poginuo, doduše, davno, ali njegova junačka djela ostala su u živom pamćenju našeg naroda sve do dana današnjega pa se još i danas, iza dobrih 275 godina, Još uvijek govori, priča i pjeva o junačkom harambaši, velikom zaštitniku i branitelju svoga naroda.