Kada su se Balfourovom deklaracijom otvorila vrata Palestine, da prime sve one, koji su bili pripravni da radom svojim i znojem lica svojega nanovo izgrade zemlju otaca, da isuše močvare i obrade zapuštena polja, da zasade šume, što su ih drugi iskrčili, bilo je među tim pionirima i mnogo mladih, djevojaka. I one su, većinom djeca iz boljih krugova, razmažene kćerke srednjega staleža, koje kod kuće nisu nikada ništa radile, uzele čekiće i pored drugova svojih tucale su kamen za gradnju cesta, radile kod drenaže i kod svih poslova. Ali tu su se pokazale mnoge poteškoće. Promjena klime i novi način života na mnoge je djevojke teško djelovao, one su stradavale. I to dvostruko: tjelesno i duševno. Tjelesno, jer su većinom nenavikle teškom poslu, a duševno, jer su ih muškarci, drugovi, gledali nekako s nepovjerenjem i predbacivali im neznanje i neupućenost u radu. Ukazala se prijeka potreba za školama i institucijama, gdje bi se pionirke, halucot, mogle da priviknu na nove prilike i gdje bi stekle potrebnu naobrazbu i predznanje za gospodarski, kućni i odgojni rad. Tu su potrebu prve spoznale engleske Jevrejke i na njihov se poticaj, godine 1920., organizovaše cijonističke žene nekih zemalja u svjetskom savezu »The Womens International Zionist Organization« (W. I. Z. 0.). Cilj im je bio: stvoriti mogućnosti za obrazovanje halucot u kućanstvu i zemljoradnji; pomagati im u svemu, a napose u vrijeme materinstva. Mnoge su se djevojke naime u Palestini vrlo brzo udale. Postavši majkom, stajala je mlada haluca posve sama, daleko od svojih milih, i nije nikoga imala, ko bi joj dobrim savjetom pomogao u doba kad ona i dijete njezino trebaju najveću njegu i pasku. Već dvije godine nakon osnutka W. I. Z. O.-a uspjelo je zajedničkim naporom cijonističkih žena u galutu stvoriti u Erec Israelu prvu kućansku školu — Hostel u Tel-Avivu. Lijepa i ukusna dvokatnica, sagrađena na posve osamljenom tlu, nakon dvije godine doduše već usred Členovljeve četvrti, uzdiže se i poput krune krasi prostor od deset dunuma tla vrta i povrtnjaka, koji su Hostelovo vlasništvo. U Hostelu djevojke same kuhaju i obavljaju sve poslove u vrtu, u dvorištu, brinu se za pčele, kapaju i peru same. Nakon dvije godine, kada djevojka izađe iz >Bet haceirot< (Dom djevojaka — pod tim imenom poznat je Hostel u Palestini), ona je dobro upućena u sve poslove i praktički i teoretski. Hostel jedan dio svojih prihoda dobiva od kuhinje, gdje radnici za jevtin novac dobivaju tečnu hranu, što je priređuju i ukusno serviraju same učenice Hostela. Drugi dio prihoda Hostel dobiva od produkata svoje peradi, pčela i od prodaje cvijeća i povrća. I taj posao djevojke obavljaju same. Ali za pravi zemljoradnički posao na farmama Hostel ne može da daje dovoljnu naobrazbu. To je moguće tek u naročitoj školi. Godine 1926. u proljeću, proslavljeno je otvorenje djevojačke farme poljoprivredne škole u Nahalalu. Pod stručnim vodstvom Hane Meisel Schochat, pionirka iz predratnih vremena, djevojke su same iskrčile korov i oplodile zemlju, tako da tamo, gdje je prije bila močvara, danas rodi pšenica i sve vrste žita, divno uspijeva svako povrće i voće. Farma imade i vlastiti rasadnik naranča, kazuara, čempresa, akacija i paoma, koje se u Palestini mnogo traže za pošumljivanje, pa ih se lako i dobro prodaje. Mnogo je pažnje posvećeno uređaju staja i kokošinjaca, koji su upravo uzorni. Plemenite krave, holandijske i domaće, daju prvorazredno mlijeko, koje je, kao i produkti njegovi, dobro vrelo prihoda farme. Peradarstvo se također vrlo cijeni, te se jaja nekih vrsta kokoši, kao na pr. od bijelih «Leghorn« kokoši, koje su ovamo uvezene iz Kalifornije, ne prodaju, nego se stavljaju u inkubaciju ili se daju onima ; koji se bave peradarstvom. Škola može da primi oko 60 učenica. Tečaj traje tri godine i daje odlično teoretsko i praktično obrazovanje. Veliku snagu stekla je WIZO uredbom stanice za zaštitu majka i dojenčadi. Kako sam već spomenula, u Palestini se zbog velikog broja mladića djevojke vrlo brzo udaju i trebaju nekoga, ko će im biti na pomoć u doba materinstva. Nisu to samo evropske halucot, koje trebaju savjeta, jemenitske Jevrejke, koje su došle iz necivilizovanih krajeva arapskog poluostrva mnogo toga treba da nauče i da se priviknu na moderni odgoj i njegu dojenčadi. U glavnom je rad na zdravstvenom polju u rukama «Hadase«, institucije, koju uzdržava savez američkih cijonistkinja, no njezine institucije, na pr. rodilišta, nemaju dovoljno mjesta ni sredstava, da bi mogle udovoljiti baš svim zahtjevima, kojih imade toliko mnogo i svakim ih danom ima više. Zato je WIZO uredila u Tel-Avivu tri stanice i u Hajfi jednu. Ovamo dolaze majke, da se s liječnikom i sestrama pomoćnicama dogovore i posavjetuju, kako će najbolje odgojiti i uščuvati zdravlje svoje i svojih mališana, nade novog Erec Israela. Osim toga sestre posjećuju žene u njihovim stanovima i tako vrše kontrolu, da li se točno izvršuju nalozi liječnika, Jasno je, da se i liječnici i sestre mnogo moraju boriti, dok predobiju, recimo, jemenitske majke, i dok ih uvjere,da je moderni način hranjenja djece ipak bolji od njihovih zastarjelih, barbarskih običaja. Interesantne podatke o tom imademo u jednom izvještaju Nerse Herschler, koja upravlja stanicom za zaštitu djece u Jerusolimu. Ona priča, kako je došla u jednu jemenitsku kuću, gdje je žena dojila dvojke. Nersa Herschler posjetila ju je, kad su djeca bila stara tjedan dana. Našla ih je od glave do pete zamotane u vatu, što je bila umočena u vruće ulje. Glavica dječakova imala je rane od opeklina. Stari je arapski običaj, da se novorođenčetu vrućim željezom užge na glavu znak, da ga se sačuva od uroka. Glavica malog Jemenićana bila je potpuno spaljena i on je nakon četiri dana umro. Još jedan praznovjerni običaj vlada među jemenitskim Jevrejima: dvojci se ne smiju dojiti na istim grudima, i velika je muka, dok se majku na to nagovori. Nakon dva tjedna došla je djevojčica spomenute, Jemenićanke u dječju kliniku. Vagala je (stara 3 tjedna) oko 2 i pol kile, ali je u prvom tjednu odmah primila na vazi. Nersa je ipak sumnjala, da se izvršuju svi nalozi i jednog je dana iznenada posjetila tu ženu. I našla je dijete gdje siše krpicu, umočenu u mlijeko od badema. Pokraj kolijevke stajala je šolja sa mliječnim čajem, a na površini je plivao debeli sloj masti. Bio je to rastopljeni maslac. Majka je dokazivala da je taj napitak osobito dobar za dijete u prva tri mjeseca. Ta je žena rodila već desetero djece, no sedmero je doduše već umrlo. Ona dolazi s djetetom u stanicu, ali vjerojatno, bar jedanput na dan daje djetetu jelo po svom receptu. Iz toga, sigurno ne jedinoga primjera se vidi, kako težak, ali dragocjen rad vrše naše stanice za zaštitu majka i djece. Hoću još da napomenem, da naša stanica posjećuje i arapske majke i ako još ne u vrlo velikom broju. Budući da se je pokazalo, da škola u Nahalalu ne može da zadovolji svim potrebama, odlučio je Svjetski Savez Cijonističkih Žena na svom posljednjem kongresu u Baselu, da se osnuje nova djevojačka farma, gdje će više djevojaka svake godine steći naobrazbu i potrebnu praktičnu spremu za poljoprivredni rad u farmama i kolonijama. Nova će farma biti u Nes-Cijoni.Predradnje su već započele i dovršeni su pregovori između WIZO-a i Moacat hapoalot, vijeća radnica. U direktoriju, koji nadzire poslove, nalaze se zastupnice WIZO-a, Cijonističke Egzekutive, KKL-a (koji je dao zemljište), Moacat hapoalot i Merkas Haklaia (centrale poljoprivrednih radnika). Farmom će upravljati gđica Ada Fishman. Gospodarstvo će obuhvatati 500 dunuma, od kojih se 400 dade navodnjavati. Ove četiri petine dolaze u obzir za plantažne nasade, za povrće i rasadnik, a ostalih 100 dunuma za suhe nasade. Budući da je okolina bogata na vodi, imade nade u dobri uspjeh. Prema planu farma će moći da primi 120 učenica. Osim ovih institucija WIZO potpomaže i djevojačke zemljoradničke zajednice kvucot i havurot hapoalot. Kvucot su farme za ratarstvo, povrtljarstvo i voćarstvo, s mljekarstvom i peradarstvom. Kvuca u Jerusolimu bavi se vrtljarstvom i cvjećarstvom. Havurot hapoalot su djevojačke radne kooperative, gdje djevojke imadu slobodnu egzistenciju u različitim zvanjima. Imade zadruga za šivanje, pranje rublja, kooperativnih restorana, a i takovih havurot, koje preuzimaju zemljoradničke poslove u akord. Svaka havura imade maleno pomoćno gospodarstvo, koje daje posla u mrtvoj sezoni i pokriva potrebe zajedničke kuhinje. Na kraju trba da još spomenem one mnoge večernje kurseve, praktične i teoretske, što ih palestinska federacija WIZO, Histadrut arcit uzdržava za rad¬nice, koje su preko dana zaposlene po tvornicama, radnjama i privatnim kućama. Osim kućanstva uče se tu i jezici, drže predavanja o literaturi, glazbi itd. To bi u kratkim crtama bio rad WIZO-a u Erec Israelu. A sada nekoliko riječi o galutskom radu.Svjetski Savez Cijonističkih Žena broji oko 35 federacija u gotovo svim zemljama. Naš jugoslavenski Savez osnovan je 15. aprila. 1928. na konstituirajućoj¬ konferenciji u Zagrebu, kojoj je pristvovao lijep broj delegatkinja iz različitih mjesta, a kao izaslanica Egzekutive pribivala joj je gđica dr. Martha Hofmann iz Beča. U ovo godinu dana naš je Savez pokazao u glavnom lijep napredak. Iz referata savezne tajnice, gđice Jule W e i n e r čitateljice i čitatelji vidjeće, što smo uradile i — nadajmo se — spoznati, u koliko je i na njima krivnja, što nije više učinjeno. Možda će se koji muž ili otac osjetiti ponukanim, da svoju ženu ili kćerku uputi, neka i ona radi, a valjda će i koja sumišljenica, u koliko dosad nije bila aktivna, uvidjevši koliko je potreban rad svake pojedine žene, prići u naše kolo i zajedno s nama poraditi oko jačanja cijonističkog pokreta kod nas i potpomaganja naših sestara u Erec Israelu.